Od samog stvaranja čovjek ima pogodnu strukturu i potencijal za sve vrste ljepota i savršenstava. U Kur’anu tako stoji: ”Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (El-Isra,70)
Kur’an-i Kerim kaže da je čovjek stvoren u ahsen-i takvim, tj. u najljepšem liku. Ova ljepota obuhvata i duhovnu i fizičku stranu. Ipak, isti taj čovjek može pasti na nivo esfel-e safilin, tj. najniže dno. Da ne bi pao u esfel-e safilin i da bi mogao hoditi ispravnim putem, to iziskuje jedan poseban trud i napor.
Ako pogledamo čovjekovo stvaranje, vidjet ćemo da on u isto vrijeme nosi nekoliko dobrih i loših osobona i sklonosti. Sa ovakvom prirodom niti je iz melekske, niti iz šejtanske vrste, ali kao što može postati čist kao melek, isto tako može i pasti ispod nivoa životinje. U tom slučaju, uspostavljanje ravnoteže između fizičkog i duhovnog čovjekovog života je od velike važnosti. Prema tome, od njegovog stvaranja postoji i sklonost za pretjerivanjem, odnosno, odlaženjem u krajnost. Sklonost ka pretjerivanju posebno pokazuju nezreli i neodgojeni ljudi.
Jedan od najčešćih oblika pretjeranosti u koje ljudi zapadaju jeste oholost i nadmenost (kibur). Oholost znači smatrati sebe većim od drugih, a ostale ljude omalovažavati i potcjenjivati.
Insan je najvrednije stvorenje. Svaki čovjek ima svoj poseban karakter i individualnost. Razlog tih posebnosti je da bi svako na svoj način iskoristio sav raspoloživi potencijal i snagu. Međutim, prilikom svih tih aktivnosti on prekoračuje mjeru, počinje ugađati svome nefsu i ako ne dadne pravo drugima koje im pripada, umislit će da je najsposobniji i time će upasti u zamku kibura. Šteta oholosti je velika prema drugima, a pogotovo prema samome sebi.
Kibur u čovjeku ubija sposobnost za sazrijevanjem i usavršavanjem. Osoba koja smatra da posjeduje nešto, a u suštini ne posjeduje ništa, neće ulagati napore da to zadobije, te će na taj način izgubiti svoj značaj. S druge strane, takva osoba na ovom svijetu neće, osim sebe, vidjeti nijednog čovjeka dostojnog poštovanja.
Oholost je tako loša osobina da čovjeka čini zaboravnim na svoju slabost i robovsko stanje, pa čak ga vodi i do nepokornosti svome Stvoritelju. Zato je šejtan sebe vidio iznad čovjeka, pa je rekao: ”Ja sam bolji od njega (Adema)”, i tako bi zauvijek protjeran iz božanskog prisustva. Znači, robova nepokornost svome Rabbu jeste zbog oholosti i nadmenosti.
Ljudi koji su od ibadeta i pokornosti trebaju biti na oprezu kako i oni ne bi zapali u zamku kibura. Svakako, zbog svojih ibadeta i dobrih djela sebe ne smiju vidjeti iznad drugih.
Oholost i nadmenost ne priliči Allahovim robovima. Robu dolikuje samo robovanje. Mi smo samo ljudi, a među ljudima razlika je samo po bogobojaznosti (takvaluku). Resulullah, a.s., kaže: ”O ljudi, vaš Gospodar je jedan, a i otac vam je jedan! Arap nema prednost nad nearapom, niti crnac nad bjelcem, samo se razlikujete po bogobojaznosti.”
Znači, prednost jednih nad drugim jeste po takvaluku, a koliki je čiji takvaluk – to samo Allah zna. Veličanstvenost i veličina su svojstveni samo Allahu, dž.š.
Ponos i dika svijeta Muhammed, a.s., je skrečući pažnju na nadmenost i kibur rekao: ”Hoćete li da vas obavijestim o džehennemlijama?! To su oni koji su nemilosrdni, koji žale da potroše svoj imetak u hajr, i oni koji su oholi.”
Oholost je loša osobina koja za posljedicu ima rušenje čovjekove vrijednosti, ništenje njegovih ibadeta i uskraćivanje božanske nagrade. Koliko god da se prikazuje lijepim, ova osobina je odraz nezrelosti i grubosti.
Allah, dž.š., ne voli osobu pokvarenog srca, lošeg ahlaka, koji ne zna za halal i haram, surovog karaktera i onoga koji je pun sebe. S druge strane, u zajednici u kojoj su pojedinci oholi prekidaju se veze ljubavi. Ako želimo naći sreću i mir, najprije moramo iz svog srca izbaciti oholost, mržnju, zavist, neprijateljstvo i ljubomoru, a umjesto toga svoje srce uljepšati poniznošću, ljubavlju, lijepim ahlakom i pravdom. Cilj islama i jeste da ljude međusobno zbližava, te da osigura sigurnost i mir na dunjaluku, a sreću na ahiretu.
Plemeniti Poslanik, a.s., koji je poslan kao milost svjetovima, jeste primjer, vodič i mjera za vjernika. On nas je kroz svoje jasne hadise obavijestio, te životom i ličnim primjerom pokazao kako ćemo naći ravnotežu i kako ćemo živjeti ne zapadajući u pretjerivanje. Dakle, biti najčasnije stvorenje, voljen i častan, znači držati se sredine, tj. umjerenosti koju nam je pokazao naš voljeni Poslanik, a.s. Njegov put jeste ahlak-i hamide – čisti i lijepi ahlak.
Ono što je bitno jeste da društva, uključujući i čitavo čovječanstvo, usvoje lijepi ahlak i pronađu uzor za kojim će se povoditi. Da bismo pronašli put umjerenosti i ravnoteže, da bismo se očistili od grubosti, spasili nezrelosti i bili na istini, odnosno da bismo se okitili ahlak-i Muhamedijjom, potrebno je krenuti na put odgoja i duhovnog nadzora od strane njegovih duhovnih nasljednika (vārisa), istinskih alima koje je on, a.s., najavio u radosnoj vijesti, a koji su doktori za srce.
S Allahovom milošću i podrškom.
