Od samog stvaranja čovjek ima pogodnu strukturu i potencijal za sve vrste ljepota i savršenstava. U Kur’anu tako stoji: ”Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (El-Isra,70)
Kur’an-i Kerim kaže da je čovjek stvoren u ahsen-i takvim, tj. u najljepšem liku. Ova ljepota obuhvata i duhovnu i fizičku stranu. Ipak, isti taj čovjek može pasti na nivo esfel-e safilin, tj. najniže dno. Da ne bi pao u esfel-e safilin i da bi mogao hoditi ispravnim putem, to iziskuje jedan poseban trud i napor.
Ako pogledamo čovjekovo stvaranje, vidjet ćemo da on u isto vrijeme nosi nekoliko dobrih i loših osobona i sklonosti. Sa ovakvom prirodom niti je iz melekske, niti iz šejtanske vrste, ali kao što može postati čist kao melek, isto tako može i pasti ispod nivoa životinje. U tom slučaju, uspostavljanje ravnoteže između fizičkog i duhovnog čovjekovog života je od velike važnosti. Prema tome, od njegovog stvaranja postoji i sklonost za pretjerivanjem, odnosno, odlaženjem u krajnost. Sklonost ka pretjerivanju posebno pokazuju nezreli i neodgojeni ljudi.
Jedan od najčešćih oblika pretjeranosti u koje ljudi zapadaju jeste oholost i nadmenost (kibur). Oholost znači smatrati sebe većim od drugih, a ostale ljude omalovažavati i potcjenjivati.
Insan je najvrednije stvorenje. Svaki čovjek ima svoj poseban karakter i individualnost. Razlog tih posebnosti je da bi svako na svoj način iskoristio sav raspoloživi potencijal i snagu. Međutim, prilikom svih tih aktivnosti on prekoračuje mjeru, počinje ugađati svome nefsu i ako ne dadne pravo drugima koje im pripada, umislit će da je najsposobniji i time će upasti u zamku kibura. Šteta oholosti je velika prema drugima, a pogotovo prema samome sebi.
Kibur u čovjeku ubija sposobnost za sazrijevanjem i usavršavanjem. Osoba koja smatra da posjeduje nešto, a u suštini ne posjeduje ništa, neće ulagati napore da to zadobije, te će na taj način izgubiti svoj značaj. S druge strane, takva osoba na ovom svijetu neće, osim sebe, vidjeti nijednog čovjeka dostojnog poštovanja.
Oholost je tako loša osobina da čovjeka čini zaboravnim na svoju slabost i robovsko stanje, pa čak ga vodi i do nepokornosti svome Stvoritelju. Zato je šejtan sebe vidio iznad čovjeka, pa je rekao: ”Ja sam bolji od njega (Adema)”, i tako bi zauvijek protjeran iz božanskog prisustva. Znači, robova nepokornost svome Rabbu jeste zbog oholosti i nadmenosti.
Ljudi koji su od ibadeta i pokornosti trebaju biti na oprezu kako i oni ne bi zapali u zamku kibura. Svakako, zbog svojih ibadeta i dobrih djela sebe ne smiju vidjeti iznad drugih.
Oholost i nadmenost ne priliči Allahovim robovima. Robu dolikuje samo robovanje. Mi smo samo ljudi, a među ljudima razlika je samo po bogobojaznosti (takvaluku). Resulullah, a.s., kaže: ”O ljudi, vaš Gospodar je jedan, a i otac vam je jedan! Arap nema prednost nad nearapom, niti crnac nad bjelcem, samo se razlikujete po bogobojaznosti.”
Znači, prednost jednih nad drugim jeste po takvaluku, a koliki je čiji takvaluk – to samo Allah zna. Veličanstvenost i veličina su svojstveni samo Allahu, dž.š.
Ponos i dika svijeta Muhammed, a.s., je skrečući pažnju na nadmenost i kibur rekao: ”Hoćete li da vas obavijestim o džehennemlijama?! To su oni koji su nemilosrdni, koji žale da potroše svoj imetak u hajr, i oni koji su oholi.”
Oholost je loša osobina koja za posljedicu ima rušenje čovjekove vrijednosti, ništenje njegovih ibadeta i uskraćivanje božanske nagrade. Koliko god da se prikazuje lijepim, ova osobina je odraz nezrelosti i grubosti.
Allah, dž.š., ne voli osobu pokvarenog srca, lošeg ahlaka, koji ne zna za halal i haram, surovog karaktera i onoga koji je pun sebe. S druge strane, u zajednici u kojoj su pojedinci oholi prekidaju se veze ljubavi. Ako želimo naći sreću i mir, najprije moramo iz svog srca izbaciti oholost, mržnju, zavist, neprijateljstvo i ljubomoru, a umjesto toga svoje srce uljepšati poniznošću, ljubavlju, lijepim ahlakom i pravdom. Cilj islama i jeste da ljude međusobno zbližava, te da osigura sigurnost i mir na dunjaluku, a sreću na ahiretu.
Plemeniti Poslanik, a.s., koji je poslan kao milost svjetovima, jeste primjer, vodič i mjera za vjernika. On nas je kroz svoje jasne hadise obavijestio, te životom i ličnim primjerom pokazao kako ćemo naći ravnotežu i kako ćemo živjeti ne zapadajući u pretjerivanje. Dakle, biti najčasnije stvorenje, voljen i častan, znači držati se sredine, tj. umjerenosti koju nam je pokazao naš voljeni Poslanik, a.s. Njegov put jeste ahlak-i hamide – čisti i lijepi ahlak.
Ono što je bitno jeste da društva, uključujući i čitavo čovječanstvo, usvoje lijepi ahlak i pronađu uzor za kojim će se povoditi. Da bismo pronašli put umjerenosti i ravnoteže, da bismo se očistili od grubosti, spasili nezrelosti i bili na istini, odnosno da bismo se okitili ahlak-i Muhamedijjom, potrebno je krenuti na put odgoja i duhovnog nadzora od strane njegovih duhovnih nasljednika (vārisa), istinskih alima koje je on, a.s., najavio u radosnoj vijesti, a koji su doktori za srce.
S Allahovom milošću i podrškom.
Ako želite i vi da krenete na put duhovnog odgoja, brže duhovno napredujete, da se vežete za muršida, da slušate sohbete ili da se družite sa osobama koje su se vezale za ovakve velikane možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke an ovom linku: Kontakt
Nije potrebno vezivanje za muršida da bi mogli da prisustvujete sohbetima i druženjima. Svi ste dobrodošli.
Detaljnije o tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema.
Više o lancu prenosilaca duhovnog znanja – silsili pročitajte ovdje: Lanac prenosilaca – silsila
Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida
Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:
