Nema života bez rabite

Autor  Dr. Dilaver Selvi

Kada se u tesavvufskim okvirima spomene rabita, misli se na razmišljanje koje čovjeka podsjeća na Allaha dž.š.. Resulullah s.a.v.s. zabranio nam je zamišljanje Božijeg Bića i ovako precizirao šta je to o čemu ćemo razmišljati: “Ne zamišljajte Allahovo Biće nego razmišljajte o Njegovim blagodatima i stvorenjima. Vi ne posjedujete snagu niti sposobnost da mislima obuhvatite Njega Uzvišenog, upropastit ćete se.”

Htjeli mi to ili ne, i naše srce je neprestano zauzeto jednom vrstom razmišljanja. Nečije srce je ispunjeno mislima o poslu, o plaći, nečije o materijalnom, a nečije o božanskim manifestacijama u ljudima i stvarima. Nemoguće je naći osobu koja će reći da je provela dan ne misleći ni o čemu. Znači, svako je u jednoj vrsti rabite. Rabita je nešto što čovjek ne može napustiti, pa makar on to i želio. Rabita je posao srca. Rabita znači povezati srce za neku stvar, zamisliti tu stvar i razmišljati o njoj.

Imam Rabbani, k.s., ovako kaže: “Ne može se sa svakim obavljati rabita koja će u srcu aktivirati zikir i koja će promijeniti loše naravi nefsa. Osoba s kojom se čini rabita mora biti kjamil insan kojeg je izabrao Allah dž.š., koji je upotpunio manevi sejir (put) te koji je vlasnik visokog kemalata i džezbe.”

Svako ko posjeduje pamet neizbježno se bavi razmišljanjem. Najbitnija osobina koja odvaja čovjeka od životinja je to da čovjek razmišljajući sazrijeva, usavršava se i posredstvom misli postiže određeni cilj.

U ovom tekstu ćemo se usredotočiti na jednu vrstu razmišljanja koja u srcu aktivira zikir, koja okreće ka Gospodaru, koja u duši proizvodi ilahi radost i koja uljepšava ahlak.

 

Rabita u tesavvufu

Kada se u tesavvufskim okvirima spomene rabita, misli se na razmišljanje koje čovjeka podsjeća na Allaha,dž.š. Zbog toga se kao cilj uzima potpuni (kjamil) insan koji, kada ga se ugleda, podsjeća na Njega; srce se ljubavlju spaja za njega, zamišlja ga, ruh prikuplja nur koji se reflektuje od njega a tijelo poprima njegov ahlak. Kao što voćka obasjana suncem poprima lijepu boju i slatkoću, tako i osoba koja je stalno, zahirski i batinski, zajedno s takvim insanima iz trena u tren biva ukrašena ilahi ljepotama.

Tesavvufski velikani su rabitu opisali slijedećim riječima: “Rabita se sastoji od spajanja srca za kjamil muršida koji prima Allahov,dž.š., nur i koji je dostigao stepen da otvoreno vidi Njegove manifestacije, jer je poput oluka; preko njega teče fejz u srce murida koji se s ljubavlju za njega spoji” (Ibrahim Fasih).

“Rabita znači spojiti srce za jednog potpunog muršida koji je postigao posebne manifestacije uzvišenih svojstava Allaha, dž.š., koji se ukrasio Njegovim alhlakom, koji je postigao mertebu (stepen) mušahede, zatim u njegovom prisustvu i odsustvu zamišljati kako je njegov suret (lik, forma), siret (nutrina, hal, ahlak) i posebno ruhanijet zajedno s njim te se truditi ponašati se u njegovom odsustvu isto onako kako bi se ponašao u njegovom prisustvu” (Mevlana Halid).

“Rabita je usmjeravanje murida ka muršidu snažnim i toplim muhabbetom. Ustrajući u rabiti murid postepeno poprima boju svoga muršida, polahko napreduje na putu da postane potpun poput njega. Rabita koja se obavlja s muhabbetom, oblači sifate voljenoga na onoga koji voli” (Nasrullah Efendi).

Imam Rabbani, k.s., ovako kaže: “Ne može se sa svakim obavljati rabita koja će u srcu aktivirati zikir i koja će promijeniti loše naravi nefsa. Osoba s kojom se čini rabita mora biti potpun insan kojeg je izabrao Allah, dž.š., koji je upotpunio manevi sejir (put) te koji je vlasnik visokog kemalata i džezbe.”

Mevlana Halid, k.s., rabitu smatra toliko potrebnom i korisnom da za nju koristi slijedeće riječi: “Rabita je u Nakši tarikatu osnovni rukun. Nakon spajanja za Allahovu Knjigu i Resulullahov sunnet najveći uzrok približavanje Njemu Uzvišenom jest rabita, tako da su se Nakšibendijski velikani zadovoljavali samo s rabitom u odgoju i podučavanju jednog dijela svojih murida. Cilj je dospjeti do Uzvišenog; a rabita nije ništa drugo do vesile (sredstvo) na putu ka Njemu, dž.š.”

Rabita nije povezivanje za kalup, vanjštinu muršida, već je povezivanje za ilahi nur koji se pojavljuje iz njegovog srca te prisvajanje ljubavi prema Allahu,dž.š., koja se nalazi u njegovom srcu.

Stvarna rabita i ljubav s vremenom daje svoj plod. Muridu koji ustrajava u rabiti razvija se kabilijet (kapacitet, sposobnost) te mu jača ljubav.

 

Pogrešno shvaćena Rabita

Rabita je jedna vrsta tefekkura, razmišljanja, koji se naređuje u časnom Kur’anu, jedan dio murakabe, jedno parče Njegovog muhabbeta.

Oni koji poriču i napuštaju rabitu postavljaju slijedeća pitanja: “Zašto da razmišljamo o jednom insanu, a ne o uzvišenom Allahu,dž.š.,? Kakva je dobit od razmišljanja o insanu?”

Na ova pitanja ne možemo dati kategoričan odgovor, jer briga onih koji ovo pitaju je slijedeće: Napuštanje Allaha,dž.š., i razmišljanje o ljudima ili nekom drugom biću nanosi štetu ilahi muhabbetu, ovakva stvar ulazi u širk.

Prije svega, podsjetimo se činjenice vezane za akaid ehl-i sunneta: Allahovo,dž.š., Biće se ne može zamisliti, o Njemu se ne može činiti tefekkur, On se ne može usporediti s bilo čim (el-Maturidi, Taftazani, Gazzali). Šta god da se pojavi u mislima, to nije Allah,dž.š. (Ša‘rani).

Tako da za razmišljanje mi ne možemo izabrati Zat Uzvišenog, jer je razmišljanje o Njegovom Zatu zabranjeno. Resulullah, s.a.v.s., zabranio nam je zamišljanje Allahovog, dž.š., Bića i ovako precizirao šta je to o čemu ćemo razmišljati: “Ne zamišljajte Allahovo,dž.š., Biće, nego razmišljajte o Njegovim blagodatima i stvorenjima. Vi ne posjedujete snagu niti sposobnost da mislima obuhvatite Njega uzvišenog, upropastit ćete se” (Ebu Nuajm, Taberani, Hajsemi).

Pošto je to tako, osoba je dužna razmišljati o bićima koje je stvorio Allah, dž.š. Onaj ko želi uzeti pouku treba gledati stvorenja. Ko razmišljajući želi postići zikir, treba preći na spominjanje Allaha,dž.š., razmišljajući o ilahi manifestacijama kod jednog stvorenja. Uzvišeni je sve na ovom svijetu stvorio kao jedan ajet i alamet (predznake, znakove) svoga Bića, Jedinstva i Rahmeta.

Čitav alem (svijet, svemir) stvoren je kako bi se o njemu razmišljalo i kako bi se vidio rahmet u njemu. Oni koji razmišljaju o ovim stvorenjima vidjet će božansku silu, moć (kudret) u njima i primijetit će, odnosno pojmit će Njegov rahmet. Onaj ko shvati, ostane zadivljen, poveća mu se iman, srce mu se ispuni ljubavlju. Rezultat tefekkura su muhabbet i teslimijet (pokornost) Allahu, dž.š.

 

Pročitajte i drugi dio teksta o Rabiti: Rabita u Kur'anu i Sunnetu

Pretraga