Kako musliman može činiti zulum?

Uzvišeni Allah je učinio haramom svaku vrstu zuluma. Kada je u pitanju ozbiljnost činjenja zuluma, to se najbolje da saznati iz kudsi hadisa u kojem stoji da je Uzvišeni Allah rekao: „Robovi Moji, Ja sam zulum Sebi haramom, zabranjenim, učinio, pa ga i vama zabranjujem! Nipošto nemojte jedni drugima zulum činiti!“ (Muslim „Birr“, 55)

Kada se spomenu zalimi, prvo nam naumpadaju Faraon, Nemrud, Šeddad, vladari koji ugnjetavaju podanike, tirani, nepravedni političari, uznositi i oholi kraljevi… No, kod Uzvišenog Gospodara, zulumom se smatra svako prelaženje granica koje je On postavio i svako nepaženje na mjere koje je On uspostavio i neponašanje prema adabima.

„Niko neće ući u džennet sve dok ga makar i onaj ko je zaslužio kaznu u vatri bude tužio za neko obespravljenje, niti će iko ući u Vatru dok ga makar samo jedan džennetlija bude tužio za neko obespravljenje.” (Buhari, El-Edebu ‘l-mufred, br. 970)

„Čuvajte se nepravde, jer će ona na Sudnjem danu biti tmine i muke. Čuvajte se škrtosti i pohlepe, jer je to uništilo one prije vas tako što ih je navelo na međusobno krvoproliće i dozvolu obesčašćivanja. Škrtost ih je navodila na laž, pa su zbog toga lagali i govorili neistinu. Navodila ih je na zulum, pa su zulum činili. Navodila ih je na prekidanje veza s rodbinom, pa su ih oni i prekinuli. Čuvajte se ružnih i nepristojnih riječi, jer uistinu Uzvišeni Allah ne voli one koji govore ružne i nepristojne riječi i koji čine ružna i ogavna djela.“ (Hakim, El-Mustedrek, 1/12; Ibn Hibban, Es-Sahih, br. 6210)

Sve ono što činimo, pri tome pazeći na adabe kojima nas podučava naša vjera, pretvara se u ibadet i put postizanja Gospodareva zadovoljstva. Sve ono što nije urađeno prema adabima naše vjere, ma o čemu se radilo, nosi u sebi potencijalno mogućnost da bude odbačeno. Stoga, potrebno je poznavati adabe i granice koje propisuje naša uzvišena vjera.

Lupati vratima prilikom izlaska iz stana. Glasno razgovarati i vikati na stubištu i tako uznemiriti komšiju je zulum.

Zulum čini i ona osoba koja se prema svima ophodi lijepo i blago, a kada dođe kući, gruba je prema svojim ukućanima. Zalim je svaki roditelj koji ne iskazulje ljubav prema svojoj djeci, jer je kuća prvo mjesto na kojem čovjek treba iskazivati ljubav i blagost. Ljubav i blagost su od najvećih Božijih blagodati i emaneta koji su povjereni čovjeku. Zbog toga ih treba praktikovati na njima dostojnim mjestima, i u svrhe u koje su namijenjeni.

Zulum predstavlja nepridavanje pažnje i neuzimanje u obzir propisa koje je uspostavio Uzvišeni Gospodar, i prelaženje preko granica koje je On Uzvišeni zacrtao. Zulum je, dakle, uzimanje i uzurpiranje prava koja drugima pripadaju, i činjenje djela koja su suprotna pravdi i pravičnosti. Što se tiče pravde i pravičnosti, misli se na to da se svaka stvar postavi na mjesto koje joj – shodno odredbi Uzvišenog Allaha – pripada, i da joj se dadne njezino pravo koje joj – odredbom Uzvišenog Allaha – pripada.

Učenjaci su kazali da postoje tri vrste zuluma:

Zulum koji čovjek počini prema Uzvišenom Allahu. Najveći izraz tog zuluma jesu širk, mnogoboštvo, i kufr, nevjerstvo, shodno kur’anskom ajetu: „Mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda.” (Lukman, 13)
Zulum koji čovjek načini nekom drugom čovjeku.
Zulum koji čovjek učini sam prema sebi.

Ragib el-Isfahani, veliki poznavalac kur’anskih pojmova i izraza, je rekao: „Sve te tri vrste zuluma se zapravo svode na zulum osobe prema samoj sebi, jer kada god neka osoba naumi da počini neki zulum, na koncu je to grijeh koji čini prema samoj sebi i za koji će odgovarati.“ (Ragib el-Isfahani, Mufredatu elfazi ‘l-Kur’an, str. 538)

Zalimi među nama

Prema tome, munafici, mušrici i kafiri su u jednom konstantnom zulumu. Oni – svojim neprijateljstvom prema najuzvišenoj Istini – čine najveći zulum sebi i svemu stvorenom. Ali, isto tako, i mi muslimani, u brojnim djelima, prelazimo propisane granice i kršimo adabe koji su u vezi njih. Dešava se da uzurpiramo tuđa prava, i da tako zapadamo u zulum. Svi grijesi koje činimo srcem i tjelesnim organima, te materijalnim dobrima i mogućnostima koje posjedujemo, predstavljaju zulum, kao što i svi propusti na polju ibadeta predstavljaju stanoviti zulum. Svi ti postupci se upisuju u knjigu naših grijeha i nevaljalih djela.

Kao što je golemi zulum slomiti nečije srce i oskrnaviti nečiju čast, isto tako je golemi zulum i poigravanje sa nekim čestitim čovjekom, ogovaranje i ismijavanje s njim. Ukratko, zulum je nanošenje bilo kakve nepravde bilo kojem robu. Ako takva osoba ne bude tražila halala na ovom svijetu od osobe koju je ogovarala, čiju je čast skrnavila, u vezi koje je gajila loše mišljenje, onda, u tom slučaju, za to će na ahiretu odgovarati. Na ahiretu će Uzvišeni Gospodar pitati i za djelo koje je poput praške malehno. Tada će zalim, nepravednik, biti ponižen, a mazlum, onaj kome je nanesena nepravda, biti počašćen. Osoba neće napustiti mjesto polaganja računa sve dok se ne podmire prava onih kojima je nanijela zulum, bez obzira radilo se o mu’minu ili kafiru.

Nema ulaska niti u džennet, a niti u džehennem, sve dok osoba ne položi račun za svoja djela

Džabir b. Abdullah – radijallahu anh – prenosi da je čuo hadis koji se prenosi od jednog ashaba, a koji on nije bio čuo. Zbog toga je kupio devu i uputio se k njemu. Putovanje je trajalo mjesec dana, a kad je na koncu stigao u Šam, saznao je da je taj ashab, ustvari, Abdullah b. Unejs, radijallahu anh. Kada je došao do njegove kuće, sluga je otvorio vrata. Džabir – radijallahu anh – ga je, kada je izašao, pitao o hadisu:

„Niko neće ući u Džennet sve dok ga makar i onaj ko je zaslužio kaznu u vatri bude tužio za neko obespravljenje, niti će iko ući u Vatru dok ga makar samo jedan džennetlija bude tužio za neko obespravljenje.” (Buhari, El-Edebu ‘l-mufred, br. 970)

Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – nas sve upozorava na sljedeći način:

Zulum u našim kućama

Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi, Kur’anu Časnome, koristi izraz „hududullah“, Allahove granice. To su granice koje su postavljene posebno za muslimane. Te granice predstavljaju granice koje odjeljuju halal od harama. Biti u okvirima tih granica, znači biti u okviru Allahove milosti i zaštite, a naći se izvan njih, znači zapasti u nemilost i srdžbu. Zbog toga ne treba se ni približavati tim granicama, jer hod po ivici nosi rizik od mogućeg pada u zabranjeno.

Uzvišeni Gospodar, naprimjer, govoreći o propisima braka i razvoda, na kraju upozorava:

„To su Allahove granice, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove granice narušavaju, nepravedni su (zalimi su).“ (Bekare, 229)

„To su Allahove granice. Onaj koji Allahove granice prelazi – sam sebi nepravdu, zulum, čini.“ (Talak, 1)

Danas muslimani najviše nepravde, zuluma, čine u svojim kućama i među svojom porodicom. To su mjesta na kojima muslimani danas ponajviše prelaze Allahove granice. Najviše se neugodnosti danas proživljava u okviru porodice. Jedini uzrok tome jeste džehalet, neznanje, a potom i gaflet, nemar, nevaljali običaji, oponašanje grešnika, slijeđenje nefsanskih prohtjeva, nepoznavanje toga šta su to prava ljubav i istinska čast… Naša vjera, koja zabranjuje da se roditeljima kaže čak i „uh!“, podučava nas adabima lijepog odnosa prema članovima porodice. Podučava nas kako da se supružnici odnose jedno prema drugom, dijete prema roditeljima, roditelji prema djeci, te kako da čuvaju prava jedni drugih. Neke od tiha obaveza su stroge obaveze, farzove, dok su neki samo preporuke.

Naučiti te obaveze koje su stroge obaveze, farzove, predstavlja farz, također. Poznato je to šerijatsko pravilo da je farz sve ono što je nužno da bi se farz izvršio i realizovao. Nepostupanje prema onome što je farz predstavlja zulum, nepravdu. Problemi unutar porodice su postali „normalna“ pojava i uobičajena stvar. Ali, svaki problem ima svoje rješenje. Naša vjera nas podučava rješenjima svih problema! Isto tako, vjera nam propisuje djelotvorni lijek za tu raširenu bolest današnjice. (Toplo preporučujemo našim cijenjenim čitaocima da pročitaju knjigu, u našem izdanju, pod naslovom „Sretna prodica“, koja govori o djelotvornom lijeku za pomenutu bolest današnjeg vremena.)

Jedno od polja na kojima muslimani zakidaju druge muslimane i nanose im nepravdu jeste i pitanje miraza, nasljedstva. Uzvišeni Gospodar nam je u Svojoj blistavoj Knjizi, Kur’anu Časnom, propisao precitno koliko ko od nasljednika nasljeđuje umrlog muslimana. Nakon izlaganja tih propisa, Uzvišeni Allah poručuje: „To su Allahove granice.“, i potom nam skreće pažnju na dvojako odnošenje prema tim granicama:

Prvi o kojima se govori, jesu oni koji su pokorni Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku – sallallahu alejhi ve sellem. Drugi su oni koji pak nisu pokorni Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i koji prelaze zacrtane granice. Onima koji budu pokorni, obećavaju se velike nagrade i džennetske bašče, a oni koji nisu, obećavaju se bolna patnja i vatra džehennemska (Nisa’, 11-14)

Nasljedstvo je hak, pravo, muslimana. Obavezno je (farz) da se dijeli prema propisima koje je postavio Uzvišeni Allah. U slučaju da se ne dijeli prema tim propisima, dolazi do kršenja onoga što je uspostavio Uzvišeni Allaha i do prelaženja zacrtanih granica! Kada se ne dijelu sukladno Allahovoj naredbi, dođe do uzurpacije tuđeg prava, jedenja imetka siročeta, stjecanja imetka nezakonitim putem… Dođe, dakle, do činjenja zuluma i velikog grijeha! Svi oni koji jedu imetak stečen nezakonitim putem, jedu vatru! To pitanje je jedno od pitanja koja danas zahtijevaju da im se pod hitno posveti i da se sve učini kako bi se imetak dijelio u skladu propisa Uzvišenog Allaha. Koliko je samo neprijateljstava i pokidanih rodbinskih veza zbog neispravnog načina dijeljanja imetka!

Šta znači prelaženje zacrtanih granica?

Znajmo da niko na ovom svijetu nema neko svoje ekskluzivno pravo nad nečim ili nekim, a koje je on lično ustanovio. Uzvišeni Allah, Koji nas je stvorio, je Taj Koji je nas učinio nosiocima određenih prava i obaveza. Mi sve te obaveze moramo ispunjavati s edebom i na najljepši mogući način, kako se od nas i zahtijeva. Uzvišeni Gospodar je odredio pravila prema kojima se trebamo ponašati i načine ophođenja prema Svojim robovima muslimanima, prema kafirima i svemu što postoji. Tim pravilima nas je podučio preko Kur’ana Časnog i preko sunneta Svog Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem. Pomenuto i jeste jedna generalna definicija „Allahovih granica“, koje smo spominjali. Da bismo mogli postići Njegovo zadovoljstvo – koje i jeste cilj svih vjernika – moramo paziti na Njegove granice, a da bismo na njih pazili, prije toga ih moramo znati, a da bismo ih znali, moramo da ih izučavamo!

Naš Uzvišeni Gospodar, Beskrajnomilostivi, podučava nas granicama na koje moramo pzaiti i koje ne smijemo preći, prilikom borbe i zalaganja na Njegovom putu: „I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapovjedaju kavgu.“ (Bekare, 190)

To je, dakle, učenje vjere islama u pogledu borbe na Njegovom putu, a koja je objavljena svim ljudima kao milost. Naša vjera nas podučava adabima, pravilima odnošenja, prema svim ljudima, kako prema onima koje volimo, tako i prema onima koje ne volimo i na koje se ljutimo. Ljutnja nas ne smije potaći da nekome uskratimo njegovo pravo! Čak nas naša vjera podučava i adabima prema našim neprijateljima. Sve ono što činimo, pri tome pazeći na adabe kojima nas podučava naša vjera, pretvara se u ibadet i put postizanja Gospodareva zadovoljstva. Sve ono što nije urađeno prema adabima naše vjere, ma o čemu se radilo, nosi u sebi potencijalno mogućnost da bude odbačeno. Stoga, potrebno je poznavati adabe i granice koje propisuje naša uzvišena vjera.

Zalim u nama

Poslanik milosti, Muhammed Mustafa – sallallahu alejhi ve sellem – je rekao: „Tvoj najveći neprijatelj ti je među prsima. Tvoj najveći neprijatelj je tvoj nefs!“ (Bejheki, „Zuhd“, br. 343) Kada krenemo da se suprotstavljamo prvo tom zalimu, koji se nalazi u nama, krenuli smo pravim putem u borbi protiv zuluma. Da bi se čovjek mogao učinkovito boriti protiv zuluma, prvenstveno treba da očisti svoj nefs od njegove sklonosti zulumu. Jedino na taj način će uspjeti da se ispravno bori protiv zuluma.

U „Mesneviji“ hazreti Mevlane – kaddesallahu sirreh – se nalazi jedno jako poučno kazivanje, koje bismo željeli podijeliti kako bismo malo zastali nad njim i promislili:

„Na Dan Ašure, svi stanovnici Halepa su se okupili na ulazu u Veliku Antiohiju. Žalili su za pogibijom članova ehl-i bejta. Plakali su, nabrajajući zulume koje je Jezid počinio. Jecali su, a njihov jecaj se razlijegao poljem oko Velike Antiohije.

Na taj Dan, pojavi se neki pjesnik u gradu. Neznan i stran. Pun interesovanja, uputi se okupljenima. Kada je ugledao da plaču i da jecaju – pomislivši kako je neki prvak grada preminuo – približi se jednom od uplakanih i upit ga:

Ja sam ovdje stranac i neznan. Možeš li mi reći kojeg velikana oplakujete, da mu ja napišem tužbalicu i tako dobijem koju paru?

Jedan od onih koji čuše te riječi, odreza mu:

Da li si ti lud, možda?! Ili si, možda, neprijatelj ehl-i bejta? Imaš li ti pojma o Danu Ašure? Zar ti ne znaš da su tri dana žaljenja za ehl-i bejtom, bolja od stotinu godina ibadeta?

Kad je te riječi čuo pjesnik, rekao je:

Svaki vjernik koji voli hazreti Pejgambera – sallallahu alejhi ve sellem – voli i njegova unuka, hazreti Husejna – radijallahu anh – u istoj toj mjeri. Ali, odavno je prošlo doba Jezida, koji je bio i prošao. Kako je kasno vijest o Kerbeli dospjela do vas! Čak su i oči slijepih vidjele taj zlokobni događaj! Čak je i stoka o tome čula! Dali ste vi do sada spavali? Jeste li vi to tek čuli za događaj na Kerbeli, pa sada žalite i tugujete i odjeću svoju trgate? O, vi, koji spavate! O, vi, koji ste u gaflet zapali! Nemojte vi žaliti i naricati za hazreti Huseinom! Plačite vi sami nad sobom! Taj gaflet u koji ste utonuli je za vas najgora vrsta smrti! Ruh hazreti Huseina se kutarisao tamnice ovog prolaznog svijeta i otputovao je svom voljenom Gospodaru. On i oni koji su poginuli s njim, s ovog svijeta su preselili kao šehidi, i tako postigli istinsku sreću i život vječni u džennetskim perivojima. Njihova smrt nije povod žaljenja, nego povod radovanja! Vi plačite zbog gafleta u kojem ste, zbog zuluma kojeg činite i zbog grijeha koji su vas ophrvali! Naričite za vrijednostima koje ste izgubili i blagodatima koje ste proćerdali! Vi srcima svojim ste za dunjaluk vezani. Ako toliko volite te za kojima plačite, zašto se za njiam ne povedete? Ako čeznete za njima i njihovim društvom, zašto zulum i grijehe, poput njih, vi ne izbjegavate? Ako ste toliki vjernici, zašto se istinski u Allaha ne pozdate i na Njega se ne oslanjate? Zašto se Njemu ne predajete? Zašto ste prijetvorni i zašto ste pohlepni i popašni? Zašto vam lica nisu obasjana nurom imana? Gdje su vam radost i sreća koju vjera donosi u srce? Ako ste se zagnjurili u okean božanske dobrote i milosti, zašto su vam ruke prazne? Gdje vam je darežljivost na Allahovome putu?

Daj da se njih sruči kamena kiša!

Mi smo svjedočili jednoj sličnoj situaciji. Naime, mi smo s jednim našim profesorom otišli u zijaret Ebu Ejjubu el-Ensariju Halidu b. Zijadu – radijallahu anh – čiji se mezar nalazi u Istanbulu. Nakon klanjanog podne-namaza, krenuli smo prema turbetu kako bismo obavili zijaret. Utom su se začuli povici „amin!“, koji su dopirali iz jedne skupine. Po tome što su nam te riječi parale uši, shvatili smo o čemu je riječ. Neke osobe kojima je bila nanijeta nepravda, zulum, svoju su bol iskazivali Uzvišenom Gospodaru. Naime, tih dana je u nekim školama i državnim institucijama došlo do toga da su neki od zvaničnika nanijeli nepravdu nekim osobama ženskog spola, tako što su im onemogućavali da nose u školama i državnim institucijama mahramu. Tako su im onemogućavali školovanje i rad.

Zbog toga se ta grupa ljudi okupila ispred turbeta Ebu Ejjuba el-Ensarija – radijallahu anh – kako bi dovili. Tražili su pomoć Uzvišenog Gospodara u rješavanju tog problema. Odabrali su mjesto na kojem je pokopan časni ashab Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – nadajući se bržem uslišavanju dove.

Neki je učeni čovjek učio dovu, a okupljeni oko njega su aminali naglas. On je, prije svega, molio Uzvišenog Allaha da popravi stanje onih koji su činili zulum i da ih vrati na Pravi put. Kada je to rekao, iz grupe se začulo snažno „amin.“ Potom je rekao: „Allahu naš, ako nisi namjerio da ih uputiš na Pravi put i da im popraviš njihovo stanje, ti ih u što kraćem vremenskom roku uništi svojim imenom El-Kahhar (Silni)! Daj da se njih sruči kamena kiša!“ Kada je to rekao, svi su uglas povikali „amin!“

Kada je to čuo naš profesor, zaprepastio se. Rekao je „subhanallah!“, a potom je kazao: „Allahu moj, tako ti hurmeta ovog zata koji leži u turbetu, nemoj primiti njihovu dovu!“ Potom mi se okrenuo i rekao: „Što brže se izvucimo odavde. Tako mi Allaha, ako se dova podudari sa vremenom u kojem se dova prima, i ako počne s nebesa padati kamena kiša po zalimima, onda niko od nas koji smo ovdje, počevši od nas dvojice, onog što je učio dovu i onih što su aminali, ali i svi ostali, neće ostati, a da po njemu neće pasti kamena kiša.“

Završili smo svoju posjetu i odatle otišli. Ja sam se začudio riječima profesora. On je primijetio moje čuđenje, pa mi je na to rekao:

Koliko, na ovom svijetu, ima ljudi koji nisu nikada prešli neku od granica koje je zacrtao Uzvišeni Allah? Koliko ima ljudi koji se nikada nisu ogriješili o sebe ili nekoga drugog, i tako nisu učinili zulum?

Baš je tako, kako je i rekao profesor! Mi se neprestano trebamo podsjećati na to šta je to zulum i na njegove vrste, te se obračunavati i svoditi račun sami sa sobom. Mnogo puta počinimo zulum, a da nismo ni svjesni!

Zulum u svakodnevnom životu

Svaka riječ kojom se povrijede roditelji predstavlja zulum. Onaj ko izgovara takve riječi, zalim je.

Svaka nepristojan riječ upućena bratu je zulum. Svako potcjenjivanje brata je zulum.

Svako zakidanje pri bilo kojoj vrsti mjerenja je zulum. Svaka neodmjerenost je zulum. Svaka podvala prilikom prodavanja neke robe, trgovca čini zalimom.

Lupati vratima prilikom izlaska iz stana. Glasno razgovarati i vikati na stubištu i tako uznemiriti komšiju je zulum.

Ući u neku prostoriju blatnjavih cipela je zulum.

Ometati javni red i mir je zulum.

Baciti ostatak ispušene cigarete na ulicu ili u dvorište komšije je zulum, kao i baciti koru pojedene voćke na neko javno mjesto.

Spavati sit, uz znanje da je komšija gladan, predstavlja zulum.

Voljeti zalima i naći se na njegovoj strani je zulum.

Bacati bajati hljeb i ostatke hrane kojima se mogu nahraniti životinje u smeće je zulum.

Zulum je pretjerivati u svemu i prelaziti postavljene granice i pravila.

Koristiti blagodati uopće u svrhu činjenja harama, predstavlja zulum.

Čak i ako bi osoba uzimala abdest na obali rijeke, zahvatajući vodu iz nje, pa ako bi uzimala previše vode i ako bi organe prala više od propisanog, činila bi zulum. Ako tako stvari stoje glede ibadeta, onda dobro treba razmisliti kako stoje kada je u pitanju pretjerivanje u zabavi!

Osobe koje, dok klanjaju, ne izvršavaju svoje ruku’e i sedžde na propisan način, kradu od svojih namaza i tako čine jednu od najgorih vrsta zuluma, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem – rekao: „Najgori su kradljivci oni koji kradu od svojih namaza.“ (Bejheki, Šu’abu ‘l-iman, 3/125; Darimi, „Salat“, 78; Malik, „Sefer“, 72)

Zulum čini i osoba koja posti i apstinira od jela, pića i intimnog naslađivanja, a koja ne preže od ogovaranja, laži, prenošenja tuđih riječi… Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je o takvima rekao: „Koliko je postača koji od svog posta imaju samo glad i žeđ!“ (Taberani, El-Evsat, 4078)

Oni koji vjeru tumače kako bi se domogli dunjalučkih dobara su od onih koji čine najgoru vrstu zuluma. Isto tako, među najvećim zalimima su i oni koji tumače vjeru po svom nahođenju, koji donose fetve bez znanja, koji se prihvate odgajanja drugih, a nisu za to ovlašteni…

Gdje je rješenje?

Dakle, svaka riječ, svaki postupak, svaki posao, svaka odluka, svaka ljubav, svaka mržnja, riječju, sve ono čime se narušavaju i prelaze granice i mjere koje su uspostavljene Časnim Kur’anom i vjerovjesničkim sunnetom, predstavlja zulum! Vrlo malo je onih koji su se izdigli na stepen kjamil insana i tako se sačuvali svih vrsta zuluma. Ali, zapitajmo se, koliko ima onih koji su odlučili, koji su čvrsto zanijetili, da će se truditi da se izbave iz nefsanskih okova i da se spase zuluma! Da li je to, možda, nešto što je jako teško?

Rješenje je vrlo jasno. Naime, na nama je da se upoznamo s granicama koje su ustanovljene putem Časne Knjige i vjerovjesničkog sunneta, da se trudimo da se krećemo u okviru njih, te da Uzvišenog Allaha molimo za pomoć pri tome i da od Njega tražimo oprosta i činimo istigfar i tevbu za prelaženje tih granica. Tevba predstavlja kajanje i žal z aučinjenim grijehom. Istigfar je iskreno, iz srca, traženje oprosta od Uzvišenog Allaha i priznavanje grijeha. Ljudima, kao potomcima poslanika Adema – alejhisselam – i hazreti Havve, ne preostaje ništa, nego da kao i njihov praotac i pramajka kažu:

„Gospodaru naš”, – rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” (A’raf, 23)

Isto tako, trebamo se povesti za narednim ajetom i Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – prihvatiti kao vesilu prilikom našeg obraćanja Uzvišenog Gospodara za oprost grijeha:

A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv. (Nisa’, 64)

Trebamo se našem Gospodaru iskreno, poput Junusa – alejhisselam – obratiti:

I Zunnunu se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti, – pa poslije u tminama zavapi: “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spasavamo vjernike. (Enbija’, 87-88)

Ako se tako budemo obraćali Uzvišenom Gospodaru, zasigurno ćemo biti spašeni.

Završimo riječima jednog od onih koji su spoznali Uzvišenog Allaha: „Allahu moj, za sve ono što od Tebe nama dođe, mi kažemo elhamdulillah, a za sve ono što od nas Tebi dođe, mi kažemo estagfirullah.“

Ovaj tekst je tema broja 152. izdanja Časopisa SEMERKAND, više tekstova online možete čitati na stranici www.semerkand.ba, tu možete saznati i kako se pretplatiti i doći do vašeg primjerka časopisa.

Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.

Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt

Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom.
Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida?

Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli.

Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema.

Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil

Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida

Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:

Više o tome šta je tesavvuf i ostalim tesavvufskim temama možete pročitati i u knjizi Duhovni odgoj u Islamu gdje možete online pročitati većinu tekstova.

Oznake: grijesi nepravda sohbet zalimi zulum