TEVESSUL – Posredovanje u dovi

Ovo je odlomak iz djela “Mišljenja koja treba korigovati” koje je napisao Muhammed Alevi El-Maliki, veliki alim čiju biografiju možete pročitati na ovom linku: Muhammed Alevi El-Maliki. Djelo je izazvalo veliko interesovanje i dospjelo je u žižu zanimanja, prevedeno je na oko osamnaest jezika, prevodioc bosanskog izdanja prof. Dženan Hasić.

---

Mnogi ljudi griješe u shvatanju pravog značenja tevessula. Zbog toga ćemo objasniti značenje pravog i ispravnog tevessula, prema našem viđenju. No, prije toga treba da objasnimo sljedeće činjenice:

Prvo: Tevessul je samo jedna vrsta dove i jedan od načina usmjeravanja (tevedždžduh) Uzvišenom Allahu. Temeljni cilj ili ono što se zapravo želi jeste Uzvišeni Allah! Ono čime se čini tevessul je samo jedno sredstvo kojim se nastoji ostvariti blizina i i približavanje (tekarrub) Uzvišenom Allahu. Ko god vjeruje drugačije od navedenoga, taj je počinio širk!

Drugo: Osoba koja čini tevessul (mutevessil) preko nečega, čini to samo zato što voli to preko čega čini tevessul i što je uvjerena da i Uzvišeni Allah voli to čime on čini tevessul. Ukoliko bi neko činio tevessul koji je u suprotnosti s ovim, onda bi bio daleko od istinskog tevessula.

Treće: Ako bi osoba koja čini tevessul bila uvjerena da ono čime čini tevessul Uzvišenom Allahu može da uzrokuje neku korist ili štetu samo po sebi, kao što to može Allah, ili bez Njega, onda je već počinila širk.

Četvrto: Tevessul nije nešto što je nužno i neophodno, niti će zbog toga uslijediti garantovano uslišavanje dove. Temeljna stvar u tome je činjenje dove i obraćanje Allahu u apsolutnome smislu, kao što i Uzvišeni poručuje: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu.“[1] Na drugom mjestu veli: „Reci: Zovite: ‘Allah’ ili zovite: ‘Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, Njegova su imena najljepša.“[2]

Ono u čemu se učenjaci slažu u pogledu tevessula

Nijedan musliman se ne razilazi glede dopuštenosti tevessula Uzvišenom Allahu dobrim djelima. Neko, naprimjer, klanja, ili posti, uči Kur’an, ili je udijelio sadaku, a potom čini tevessul, tj. obraća se Bogu preko namaza, posta, sadake, i očekuje da će mu to biti primljeno i drži da će mu se ostvariti željeno. U tome se ne razilaze, a kao dokaz uzimaju hadis o onoj trojici koji su ostali zatočeni u pećini. Prvi od njih se obraćao Allahu oslanjajući se na dobročinstvo prema svojim roditeljima, i tako je tim djelom činio tevessul. Drugi je činio tevessul svojom apstinencijom od odnosa s nemoralnom ženom, iako su mu se svi uslovi za odnos bili ispunili. Treći je činio tevessul, pozivajući se na emanet koji je izvršio, i na tuđi imetak koji je čuvao i kojeg je u cijelosti predao njegovome stvarnom vlasniku. Allah im je tako otklonio poteškoću u kojoj su se našli. Ovo je jedna vrsta tevessula. Šejh Ibn Tejmijje je u svojim djelima analizirao tu vrstu tevessula i rastumačio njegove dokaze, a naročitu pažnju je tome ukazao u traktatu Ka’ide dželile fi ‘t-tevessul ve ‘l-vesile.

Polazište, iz kojeg izviru razilaženje u pogledu tevessula jeste pitanje da li je dozvoljen tevessul, koji se ne zasniva na dobrim djelima mutevessila – osobe koja čina tevessul. Pitanje je, dakle, da li je dozvoljen tevessul dobrim ljudima i osobama, kada bi se dovilo na sljedeći način: Allahu moj, ja ti se obraćam preko Tvog vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.[3] Ili, ako bi kazao: Allahu moj, ja Ti se obraćam preko Ebu Bekra, ili Omera, Osmana, Alije, radijallahu anhum. Ovakvo obraćanje Allahu i tevessul na ovaj način nisu dozvoljeni kod nekih učenjaka.

Mi uviđamo da se ovdje radi o formalnom razilaženju, a ne o nekom esencijalnom sporenju, jer se tevessul putem dobrih ljudi u osnovi vraća na to da čovjek čini tevessul putem svog dobrog djela, a što je dozvoljeno jedinstvenim stavom učenjaka. Kada bi onaj tvrdoglavac koji osporava i zabranjuje tu vrstu tevessula sagledao materiju malo opreznije, detaljnije, razboritije i uzeo u obzir dokaze, stvar bi mu se razjasnila i riješilo ono što mu je bilo zakučasto. Nestalo bi fitne u koju je zapao taj koji je zapao i koji presuđuje muslimanima da čine širk i da su u zabludi.

Ja ću objasniti kako onaj koji tevessul čini nekom drugom osobom, ustvari čini tevessul svojim dobrim djelom koje mu pripada, a on je taj koji je stekao to djelo. Stoga, kažem da trebaš znati da svaki onaj koji čini tevessul nekom ličnošću, da je to iz razloga jer on voli tu osobu zato jer je uvjeren da je to dobra i Bogu bliska osoba i zato što gaji lijepo i pozitivno mišljenje o njoj. Ili je ubjeđenja da ta osoba voli Allaha i da se bori na Njegovu putu, ili pak smatra da Allah voli tu osobu, kao što stoji u ajetu: „(…) ljude koje On voli i koji Njega vole (…)“[4] Moguće je da svi ti razlozi budu objedinjeni kod te osobe kojom se čini tevessul.

Ako podrobno prostudiraš prethodnu postavku, vidjećeš da su ta ljubav i to uvjerenje djela osobe koja čini tevessul, jer to njegovo uvjerenje koje se javilo u srcu pripada njemu, odgovoran je za njega i biće nagrađen. Ustvari, kao da ta osoba kaže: „Gospodaru, ja zaista volim tu i tu osobu, i uvjeren sam da i ona voli Tebe, da je iskrena prema Tebi i da se bori na Tvom putu, a mišljenja sam i da Ti voliš tu osobu i da si njome zadovoljan. Eto, zbog toga se Tebi obraćam Tvojom ljubavlju prema toj osobi i svojim uvjerenjem o njoj, da mi ispuniš to i to…“

Ali, većina onih koji čine tevessul ne iznose tu namjeru, jer se zadovoljavaju činjenicom da to poznaje Onaj Kome nije ništa skriveno na nebesima i Zemlji i Koji zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.

Onaj koji se obrati Allahu riječima: „Allahu moj, ja Ti se obraćam preko Tvog Vjerovjesnika“, i onaj koji se obrati ovim riječima: „Allahu moj, ja Ti se obraćam preko ljubavi moje prema Vjerovjesniku Tvome“, su isti. Prvi od njih nije pribjegao tevessulu, osim zbog ljubavi prema Njegovome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem i zbog svoje vjere u njega. A da nema ljubavi kod njega i vjere, ne bi činio tevessul njime. Ista je stvar i sa svakim evlijom našeg ummeta, mimo Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Iz navedenoga proizilazi da je razilaženje u suštini formalne naravi. Prema tome, to ne zahtijeva da se oni muslimani koji čine tevessul proglašavaju nevjernicima i da se izopćavaju iz islama.

„Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: ‘Ne dolikuje nam da o tome govorimo, hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!’”[5]

Dokazi kojima muslimani argumentuju utemeljenost tevessula

Uzvišeni Allah kaže: „O vjernici, Allaha se bojte i tražite načina da Mu se približite i na putu Njegovu se borite kako biste postigli što želite.“[6]

U ajetu stoji: (…) tražite načina da Mu se približite (…), ili: tražite prema Njemu vesilu. Vesila jeste sve ono što je Uzvišeni Allah učinio razlogom (sebeb) postizanja blizine i bliskosti s Njim, te ono što omućava da se putem toga izađe ususret potrebama. Sve ono što predstavlja vesilu treba da posjeduje neku vrijednost i da bude nepovredivo kod Onog Kome se obraća putem tevessula.

Kao što i zapažaš, termin el-vesila iz citiranog ajeta jeste spomenuta u jednom općem, nespecificirajućem smislu, te na taj način obuhvata i tevessul koji se čini preko cijenjenih i odabranih osoba iz reda vjerovjesnika, pobožnih i dobrih robova, i to bez obzira bili još uvijek na životu, ili nakon njihove smrti, ali i preko isticanja dobrih djela, nakon što su učinjena na način na koji je i naređeno da se čine.

Ove generalije će ti biti jasne nakon što pročitaš hadise i predanja koja se prenose na tu temu, jer je u tome, zaista, pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je. Vidjet ćeš da je tevessul Božijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ustanovljen i prije nego se rodio, te da je potvrđeno činjenje tevessula dok je bio još na ovome svijetu, ali da je i dozvoljeno nakon što je preslio i dospio u berzeh. Tevessul njime će biti dozvoljen i nakon proživljenja na budućem svijetu.

Tevessul Adema, alejhisselam, Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, prije njegova rođenja

U hadisu se navodi da je Adem, alejhisselam, činio tevessul Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem. El-Hakim u El-Mustedreku bilježi: „Pričao nam je Ebu Se’id Amr b. Muhammed b. Mensur el-Adl, a njemu je pričao Ebu ‘l-Hasen Muhammed b. Ishak b. Ibrahim el-Hanzali, koji je prenio od Ebu ‘l-Harisa Abdullaha b. Muslima el-Fehrija, koji je čuo od Ismail b. Mesleme, kojeg je obavijestio Abdurrahman b. Zejd b. Eslem prenoseći od svog oca, a njegov otac od djeda koji veli da je Omer b. Hattab, radijallahu anh, rekao: ‘Kazao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: Pošto je Adem priznao krivicu, rekao je: Moj Gospodaru, molim Te Muhammedovim pravom (hakom) kod Tebe da mi oprostiš. Allah ga na to upita: Ademe, kako znaš za Muhammeda, a još ga nisam stvorio? Adem će na to: Moj Gospodaru, kada si me Ti stvorio i udahnuo u mene od Sebe ruh, podigao sam glavu i tada sam vidio da je na Aršu napisano: la ilahe illallah Muhammedun resulullah. Tako sam saznao da Ti ne bi dodao Svome imenu, osim ime Sebi najmilijeg i najdražeg stvorenja. Allah mu na to reče: Istinu si rekao, Ademe. On mi je zaista najdraže stvorenje. Tražio si od Mene njegovim pravom (hakom), pa sam ti već oprostio. A da nema Muhammeda, ni tebe stvorio ne bih!’“

Ovaj hadis je El-Hakim zabilježio u El-Mustedreku (2/615)[7] i ocijenio ga kao sahih. Prenosi ga i hafiz Es-Sujuti u djelu El-Hasaisu ‘n-nebevijje[8] i ocjenjuje ga kao sahih. El-Bejheki ga bilježi u Delailu ‘n-nubuvve (5/489), a on nije bilježio apokrifna predanja u tom djelu, kako je sam izjavio u uvodu.[9] Sahihom ga je ocijenio i El-Kastalani, kao i Ez-Zurkani u djelu Šerhu ‘l-Mevahibi ‘l-ledunijje.[10] Istu ocjenu mu daje i Es-Subki u djelu Šifau ‘s-sikam. Hafiz El-Hejsemi kaže: „Et-Taberani ga bilježi u El-Evsatu i u Es-Sagiru, a u senedu su mu osobe koje ja ne poznajem.“[11]

Ovaj hadis ima i drugi predajni niz koji seže od Ibn Abbasa, radijallahu anh: „Da nema Muhammeda, ne bih stvorio ni Adema, niti bih stvorio Džennet i Džehennem.“[12]

Neki učenjaci, kao što je Ez-Zehebi, se ne slažu s tim ocjenama, te su iznijeli prigovore o njemu i odbacili ga, proglasivši ga čak apokrifnim predanjem (mevdu). Neki ga, opet, ocjenjuju slabim predanjem (daif). Čak ga neki ocjenjuju i kao munker, tj. predanje kojeg prenosi slab prenosilac i tim predanjem se suprotstavlja pouzdanom prenosiocu. Sve ovo ukazuje da se učenjaci ne slažu, i da nisu jedinstvena mišljenja glede ocjene citiranog hadisa. Neki prihvataju, neki odbijaju tevessul, dok su neki suzdržani, jer svoja mišljenja grade na različitom viđenju vjerodostojnosti hadisa.

Ovo dosad što smo kazali je bilo u vezi seneda hadisa i njegove autentičnosti. Sada ćemo se okrenuti značenju hadisa, a to prepustimo šejhul-islamu Ibn Tejmijji da nam on objasni.

Drugi hadisi koji govore o tevessulu Adema, alejhisselam

Na ovu temu je Ibn Tejmijje naveo još dva hadisa koja podržavaju značenje citiranog hadisa. Ibn Tejmijje veli: „Prenosi Ebu ‘l-Fredž b. El-Dževzi senedom koji dospijeva do Mejsere koji je upitao Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Allahov Poslaniče, kada si postao poslanik?’ Odgovorio je: ‘Kada je Allah stvorio Zemlju i usmjerio se prema nebesima i stvorio ih u sedam katova, onda je stvorio Arš i na njegovom stupu ispisao: Muhammed resulullah, hatemu ‘l-enbija’. Allah je zatim stvorio Džennet u koji je nastanio Adema i Havvu, te je moje ime ispisao po džennetskim kapijama, lišću, kupolama i čadorima. Adem je bio između duše i tijela, pa je Allah u njega udahnuo život. Tada je pogledao u Arš i vidio moje ime. Allah ga je tada obavijestio: On je prvak tvojih potomaka. Kada ih je zaveo šejtan, pokajali su se i molili su Ga mojim imenom za pomoć.’“

Ebu Nu’ajm el-Hafiz je u svom djelu Delailu ‘n-nubuvve prenio putem šejha Ebu ‘l-Feredža sljedeće predanje: „Kazivao nam je Sulejman b. Ahmed da je njemu kazivao Ahmed b. Rušdejn koji prenosi od Ahmeda b. Se’ida el-Fihrija, koji veli da mu je kazivao Abdullah b. Ismail el-Medeni, a koji prenosi od Abdurrahmana b. Zejda b. Eslema, a on od svoga oca koji prenosi od Omera b. El-Hattaba, radijallahu anh, da je prenio da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Čim je Adem počinio grešku, podigao je glavu i obratio se Allahu: ‘Gospodaru moj, oprosti mi pravom (hakkom) Muhammeda!’ Potom ga je upitao: ‘Kakav Muhammed? Ko je Muhammed?’ Adem tada reče: ‘Gospodaru, kad si me stvorio, podigao sam glavu ka Tvome Aršu, kad ono na njemu zapisano: la ilahe illallah Muhammedun resulullah. Tako sam znao da je on kod Tebe najčasnije Tvoje stvorenje, jer si njegovo ime stavio pored Svog.’ Tada mu Allah reče: ‘Tako je, i već sam ti oprostio! A on je posljednji vjerovjesnik iz tvog poroda, i da njega nema, ni tebe stvorio ne bih!’“

Ovaj hadis ojačava onaj koji mu je prethodio. A oni su kao komentar za sahih hadise.[13]

Ja na to kažem da navedeno upućuje da je taj hadis kod Ibn Tejmijje dobar kao argument kojim se potvrđuje neki drugi hadis i kao njegov tumač, jer da je, kojim slučajem, mevdu’ (apokrifan) ili neosnovan (batil), ne bi se mogao kod muhadisa koristiti kao hadis kojim se potvrđuje neki drugi (istišhad). A vidiš kako šejh Ibn Tejmijje koristi taj hadis kao argument u komentaru.[14]

Ibn Tejmijje je ocijenio vjerodostojnom pomenutu odliku Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Ibn Tejmijje je o predmetnoj materiji govorio preciznim i izvanrednim rječnikom. On, iako je negirao postojanje hadisa koji dospijeva do Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u pomenutom značenju – a što je bilo spram njegova znanja u tome vremenu – kazao je da je poruka hadisa vjerodostojna i protumačio ju je na shvatljiv način. Tim je jasno i očito odgovorio svakome onome koji tvrdi da se u pogledu toga radi o širku ili kufru, kao i onome koji tvrdi da su poruka i smisao hadisa neodrživi i neispravni. Također je dao odgovor i onome koji kaže da hadis narušava koncept tevhida i tenziha. Ko tvrdi suprotno, taj se povodi za strastima, posjeduje neipravno razumijevanje i pokazuje koliko su mu sužene intelektualne sposobnosti.

Neka nam Allah podari sposobnost ispravnog uviđanja i percepcije i usmjeri ka onome ispravnom, jer je On Taj Koji vodi ispravnim putem!

Ibn Tejmijje u svojim fetvama veli: „Muhammed je prvak Ademova roda i najbolje stvorenje i najugledniji kod Allaha. Zbog toga je rečeno da je Allah zbog njega stvorio svijet i da nije bilo njega ne bi stvorio ni Arš, ni Kursijj, ni nebo, ni Zemlju, ni Sunce, ni Mjesec. Međutim, ovo nije hadis od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti vjerodostojan, niti slab. Niko ga od učenjaka hadisa nije prenio od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Nisu ga čak prenijeli ni kao izreku ashaba. Štaviše, ne zna se čije su to riječi. Moguće ih je, međutim, protumačiti na ispravan način, kao što bi to bilo riječima Uzvišenog: ‘I On vam je potčinio sve na nebesima i na Zemlji.'[15] ‘Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecem, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega ištete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. – Čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan.’[16], i nekim drugim, sličnim ajetima u kojima stoji da je On stvorio stvorenja radi ljudi. Poznato je da u njihovom stvaranju Allah ima i druge velike mudrosti, osim te i veće od toga, ali objašnjava ljudima kakva je u njima korist za njih i kakvu im je blagodat podario.

Ako se kaže: ‘učinio je to radi toga’, to ne znači da u tome nema nekakve druge mudrosti. Tako i riječi: ‘da nije toga, ne bih stvorio ni to’, ne znače da u tome nema nikakvih drugih velikih mudrosti, već znače da ako je Muhammed najbolji među ljudima i ako je njegovo stvaranje krajnji cilj i krajnja mudrost veća, negoli druge, onda je potpunost stvaranja i krajnje savršenstvo postignuto Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem.“[17]

Jedna veoma bitna činjenica iz shvatanja Ibn Tejmijje se izgubila iz umova njegovih sljedbenika. Pogledaj, Allah te uputio!, u riječi Ibn Tejmijje i to dokle je sezao njegov pogled, te širinu njegova shvatanja prilikom tumačenja te poslaničke osobenosti koja je postala raširena i poznata. O njoj se prenosi hadis u kojem se govori o tevessulu Adema, alejhisselam, a kojeg je prenio El-Hakim, ocijenivši ga sahihom, a i drugi su ga ocijenili istom ocjenom. Neki su rekli da je hasen, a neki imami hadisa koji su prije spomenuti su ga prihvatili.

I evo ga šejh Ibn Tejmijje veli da se taj govor može protumačiti na vjerodostojan način.

Gdje je onaj koji sebe proglašava selefijom i pristalicom Ibn Tejmijje, a koji diže svijet na noge, protjerujući iz islama svakoga onoga ko zastupa pomenuti stav i okrivljujući ga da je zapao u kufr, zabludu i novotariju, da pogleda riječi Ibn Tejmijje? Takav nema ništa s Ibn Tejmijjom i sa selefizmom! Takvi se ne razilaze s Ibn Tejmijjom u pomenutome samo. Oni se se s njim slažu u svim pitanjima, izuzevši ona glede iskazivanja poštovanja prema Allahovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i stavove u kojima je zastupao njegovu posebnu vrijednost i odabranost. Zastaju kod tih njegovih stavova i razmišljaju. Potom ih odbijaju, vodeći se tobožnjom brigom za očuvanjem tevhida. Slavljen neka si Ti, a ovo je potvora golema!

Druga predanja koja su potvrda hadisu o tevesssulu Adema, alejhisselam

Treći hadis koji je potvrda hadisu u kojem se spominje tevessul Adema, alejhisselam, bilježi Ibn Munzir u svome komentaru Kur’ana, od Muhammeda b. Alija b. Husejna b. Alija, alejhimusselam, da je rekao: „Kada je Adem počinio grešku, jako se rastužio i osjetio žestoko kajanje, pa mu dođe Džibril, alejhisselam, rekavši: ‘Ademe, hoćeš li da te uputim na vrata pokajanja preko kojih će ti Allah oprostiti?’ Adem mu odgovori: ‘Svakako da hoću, Džibrile.’ Reče mu Džibril: ‘Ustani i odi na mjesto na kojem si prije Allaha molio, pa Ga veličaj i hvali, jer Allahu nema ništa draže od pohvale.’ Adem upita: ‘A šta da kažem, Džibrilu?’ Reci: ‘La ilahe illallah, vahdehu al šerike leh. Lehul mulku ve lehul hamdu, juhji je jumit ve huve hajjun la jemut. Bi jedihil hajru kulluh, ve huve ‘ala kulli šej’in kadir.’ Potom priznaj krivicu i kaži: ‘Subhanekellahumme ve bi hamdike, la ilahe illa ente. Rabbi inni zalemtu nefsi ve ‘amiltus-su’e fagfir li, innehi la jagfiru-z-zunube illa ente. Allahumme inni es’eluke bi džahi Muhammedin ‘abdike ve kerametihi ‘alejke en tagfire li hati’eti.'[18] Adem je potom učinio tako, pa ga je Allah upitao: ‘Ademe, ko te pouči ovome?’ Tada mu Adem odgovori: ‘Gospodaru, čim si mi Ti udahnuo dušu u mene, postao sam savršenim čovjekom koji čuje, vidi i poima. Pogledao sam i vidio na stupu Tvog Arša da piše ‘bismillahir-rahmanir-rahim, la ilahe illallahu vahdehu la šerike leh, Muhammedun resulullah’. Pošto nisam vidio da iza Tvog imena stoji ime nekog bliskog meleka, niti nekog vjerovjesnika, shvatio sam da je Muhammed najčasnije stvorenje Tebi.’ Allah mu reče: ‘Istinu si rekao, i već sam ti primio pokajanje i oprostio pogrešku.’“[19]

Četvrto predanje koje potvrđuje hadis o tevessulu Adema, alejhisselam, jeste predanje koje prenosi Ebu Bekr el-Adžurri u knjizi Eš-Šeri’a (2/246). On veli: „Prenio nam je Harun b. Jusuf et-Tadžir, koji kaže da je njemu ispričao Ebu Mervan el-Osmani, a kojem je ispričao njegov babo Osman b. Halid od Abdurrahmana b. Ebi Zenada koji je prenio od svoga oca da je rekao: „Zbog sljedećih riječi je Allah oprostio Ademu: ‘Allahu moj, molim te hakkom Muhammeda koji on ima kod Tebe.’ Uzvišeni Allah ga upita: ‘Ademe, a kako ti znaš za Muhammeda?’ Adem Mu odgovori: ‘Gospodaru, podigao sam glavu i vidio da je na Tvojem Aršu zapisano: ‘la ilahe illallah Muhammedun resulullah’, pa sam tako saznao da je on kod Tebe najuglednije stvorenje.’“
Kada se ovo predanje združi sa hadisom Abdurrahmana b. Zejda ojačava ga, kao što je i očigledno.

Ono što privlači pažnju jeste da je ulazak u Džennet zabranjen svim vjerovjesnicima sve dok u njega ne uđe Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Od božanskih počasti hazreti Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, jeste spomenuta činjenica, a koja se prenosi u hadisu.

Od Omera b. El-Hattaba, radijallahu anhuma, se presnosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alajehi ve sellem, rekao: „Džennet je zabranjen vjerovjesnicima dok ja u njega ne uđem. Zabranjen je i svim ostalim narodima, sve dok moj narod (ummet) u njega ne uđe.“[20]

Također se prenosi u predanjima da je ime Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ispisano svuda po višnjem svijetu. Ka’b el-Ahbar veli: „Allah je Ademu da je broj nepokornih robova jednak broju poslanika i vjerovjesnika. Potom se Adem obratio sinu Šitu rekavši mu: ‘Sinko, ti ćeš me naslijediti i kada me naslijediš svoju misiju gradi na takvaluku i kada god spomeneš Allaha, spomeni s njegovim imenom i Muhammeda, jer sam ja vidio da je njegovo ime zapisano na stupu Arša, a bio sam između duše i tijela. Potom sam pogledao u nebesa, kada mi je udahnut život, i nisam vidio nijedno mjesto na nebesima, a da na njemu ne pisaše Muhammedovo ime. Gospodar me je naselio u Džennetu, pa ni tamo nisam vido nijedan zamak ili odaju, a da na njima ne bijaše pisalo ime Muhammeda. Vidio sam da je njegovo ime napisano i na đerdanima hurija i na svakom listu džennetskih stabala, pa i na listovima drva Tuba. I na listovima Sidre je pisalo. Čak je i na krajičcima obrva i među očima meleka bilo ispisano. Često ga, stoga, spominji, jer ga meleki svakog časa spominju.’“[21]

I Ibn Tejmijje je naveo slično ovome predanju i kazao: „Preneseno je da je Allah ispisao njegovo ime na Aršu, i na svim džennetskim kapijama, svodovima i lišću.“ O tome je naveo nekoliko predanja koja se slažu s pomenutim hadisom koji je potvrđen, a koji pojašnjava pohvalu njegovome imenu i koliko je visok njegov spomen.

U predanju Ibnu ‘l-Dževzija kojeg prenosi od Mejsere stoji: „Upitao sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je postao poslanik, pa mi je odgovorio: ‘Kada je Allah stvorio Zemlju i usmjerio se na nebesa i oblikovao ih u sedam kata, i kada je stvorio Arš, na njegovom stupu je napisao: Muhammedun resulullah – hatemu ‘l-enbija’. Potom je Allah stvorio Džennet u koji je nastanio Adema i Havvu, pa je moje ime ispisao na kapijama, svodovima, lišću, čadorima, a dok je Adem bio između duše i tijela. Pošto ga je Allah oživio, pogledao je u Arš i vidio moje ime. Allah ga je obavijestio da je to prvak ljudi. A kada ih je šejtan zaveo, pokajali su se i obratili Mu se za pomoć pozivajući se na ime moje.’“[22]

U hadisu o tevessulu Adema, alejhisselam, Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i prije nego je počastio ovaj svijet svojim dolaskom na njega, nalaze se neke veoma bitne činjenice, od kojih je i ta da je osnova prilikom činjenja tevessula, od koje zavisi njegova valjanost i ispravnost jeste da ona osoba kojom se čini tevessul ima visoku vrijednost kod svoga Uzvišenog Gospodara, ali i to da se ne uvjetuje da osoba kojom se čini tevessul bude živa i prisutna na dunjaluku.

Iz hadisa proizilazi i to da je tvrdnja neispravna da tevessul osobom nije valjan, ako osoba nije na životu, na dunjaluku. To je stav onoga koji slijedi strast svoju, a ne Uputu od Allaha.

Rezime: Citirani hadis je prenijela grupa istaknutih učenjaka, imama i hafiza u oblasti hadisa, čuvara i povjerenika vjerovjesničkog sunneta, koji zauzimaju visok rang u nauci, poznat svima, i proglasila ga sahihom zbog drugih predanja i hadisa koji ga potvrđuju (ševahid). Od tih učenjaka koji su ga proglasili sahihom su: El-Hakim, Es-Sujuti, Es-Subki i El-Belkini. El-Bejheki ga prenosi u djelu Delailu ‘n-nubuvve. Pomenuti učenjak je pred sebe stavio uvjet da u to djelo neće uvrštavati apokrifna predanja. Ez-Zehebi je za to djelo rekao: „Drži se tog djela, jer je sve ono što je u njemu uputa i svjetlo!“[23]

Ibn Kesir u djelu El-Bidaje spominje taj hadis, a Ibn Tejmijje ga u fetvama koristi kao potvrdu drugome hadisu. Što se tiče razilaženja učenjaka glede tog hadisa, i činjenice da ga neki odbacuju, a neki prihvataju, to nije ništa strano, jer se oni razilaze glede velikog broja hadisa, pa čak i više nego oko predmetnog. Ima hadisa koje mnogo više, od ovog kritikuju.

Zbog njihovog razilaženja su napisana ta veličanstvena djela u kojima se nalaze brojne dedukcije, argumentovanja, zaključivanja, različiti komentari, citati i revidiranja. Ta razilaženja u pogledu ocjene jednog od hadisa nisu dovela do anatemisanja nekoga i izopćavanja iz islama, a hadis o kojem govorimo je samo jedan u nizu, oko kojih postoji sporenje.

Tevessul Jevreja Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem

Uzvišeni veli: „A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinu knjigu koju imaju oni – a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili – i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo!“[24]

El-Kurtubi kaže da se ovdje misli na Jevreje (misli se da njima knjiga dolazi), a pod knjigom se podrazumijeva Kur’an. Knjiga koju Jevreji imaju jeste Tevrat, a moguće i Indžil skupa sa Tevratom. Kur’an obavještava Jevreje o sadržaju tih knjiga u koje oni imaju uvid.

Ibn Abbas, radijallahu anh, kaže da su se Jevreji borili protiv plemena Gatfan. Kada su se sukobili, Jevreji su bili poraženi. Potom su počeli moliti na sljedeći način: „Mi Te molimo hakom Vjerovjesnika koji nije pisanju i čitanju vičan, a kojeg si nam obećao da ćeš poslati u ahiri zemanu da nas pomogneš protiv njih.“ Ibn Abbas veli da su porazili pleme Gatfan, nakon što su molili tim riječima. No, kada je poslan Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu u njega povjerovali, pa je Uzvišeni objavio: „ (…) a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili (…)“ tj. molili su za pomoć preko tebe, Muhammede. Potom ih Allah proklinje, zbog toga što nisu povjerovali: „(…) i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo!“[25]

Tevessul Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme njegova života, i nakon smrti

Prenosi se da je Osman b. Hunejf, radijallahu anh, pripovijedao: „Allahovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je došao neki slijepi čovjek i obratio mu se: ‘Dovi Allahu, da me izliječi.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: ‘Ako želiš da dobiješ nagradu na ahiretu, pa da ne dovim, ili ipak želiš da dovim?’ Čovjek reče: ‘Samo ti dovi!’ Potom mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da na lijep način uzme abdest i da ga upotpuni, te da klanja dva rekata, a potom da uputi Allahu sljedeću dovu: ‘Allahumme, inni es’eluke ve etevedždžehu ilejke bi nebijjjike Muhammedin, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nebijjir-rahme. Ja Muhammed, inni etevedždžehu bike ila rabbike fi hadžeti hazihi, fe takdiha li. Allahumme šeffi’hu fijje ve šefe’ani fih.’“[26]

El-Hakim kaže da je nevedeni hadis sahih prema kriterijima Buharije i Muslima, ali da ga oni nisu zabilježili.[27] Ez-Zehbi isto kaže da je sahih. Et-Tirmizi veli na kraju svog Sunena, u poglavlju o dovama da je hadis sahih – hasen – garib, i da nije poznat, osim u toj verziji od Ebu Džafera, ali koji nije Ebu Džafer el-Hatemi.

Ja kažem da je istinita tvrdnja da je taj Ebu Džafer, Ebu Džefer el-Hatemi el-Medeni, a kako je to i došlo u prednjima / rivajetima Et-Taberanija, El-Hakima i El-Bejhekija. Et-Taberani je u El-Mu’džemu ‘s-sagiru dodao da je njegovo puno ime Umejr b. Jezid, te da je povjerljiv i čestit prenosilac. Allame muhaddis Abdullah b. es-Siddik el-Gumari u svom traktatu Ithafu ‘l-ezkija’ (Dar pametnima) kaže: „Nije pojmljivo da se hafizi hadisa slože po pitanju vjerodostojnosti nekog hadisa u čijem senedu ima nepoznat ravija, a naročito ako se radi o Ez-Zehebiju, El-Munziriju i El-Hafizu.“

El-Munziri napominje da taj hadis bilježe i En-Nesai, Ibn Madže, te Ibn Huzejeme u Sahihu.[28]

Tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, dakle, nije nešto što je vezano za njega dok je na životu. Štaviše, neki od ashaba su tu formu obraćanja Allahu, ili tevessula koristili i nakon preseljenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, na ahiret. Et-Taberani je citirani hadis prenio i prije njegova navođenja je spomenuo jedan događaj. Naime, neki bi čovjek često išao kod Osmana b. Affana, radijallahu anh, zbog neke svoje potrebe, ali se Osman, radijallahu anh, nije osvrtao na tu potrebu i nije mario za nju. Sreo je taj čovjek, tako, Osmana b. Hunejfa, radijallahu anh, i požalio mu se na to, pa mu Ibn Hunejf reče: „Idi na mjesto gdje se abdesti, pa uzmi abdest, a zatim otiđi u džamiju i klanjaj dva rekata i prouči: Allahumme, inni es’eluke ve etevedždžehu ilejke bi nebijjjike Muhammedin, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nebijjir-rahme. Ja Muhammed, inni etevedždžehu bike ila rabbi fe jakdi li hadžeti, a zatim spomeni svoju potrebu.“[29]

Čovjek je otišao i učinio ono što mu je rečeno, a zatim je otišao na Osmanova vrata. Kada je došao vratar, uhvatio ga je za ruku i doveo i posadio pored Osmana b. Affana na tepih. Osman mu se obrati pitanjem: „Koja je tvoja potreba?“ Iznio ju je pred njega i ovaj mu je riješio. Ponovo mu se Osman obrati: „Nisi mi do sada iznosio svoje potrebe. Ako budeš opet imao neku potrebu, dođi.“ Taj je čovjek izašao od Osmana i sreo Ibn Hunejfa i kazao mu: „Da te Allah nagradi! Nije se osvrtao na moju potrebu, niti je na mene obraćao pažnju, sve dok ti nisi s njim obavio razgovor o meni.“ Ibn Hunejf mu reče: „Ali, ja nisam s njim razgovarao o tebi, tako mi Allaha. Samo sam bio svjedok jedne prilike kada je neki slijepi čovjek došao Allahovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu se požalio da mu je otišao vid. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je tada kazao: ‘Hoćeš li se strpiti?’ Čovjek mu reče: ‘Nemam nikoga ko bi me vodao, pa mi je dozlogrdilo više.’ Tada mu Vjerovjesnik, sallallahu alajehi ve sellem, naloži: ‘Idi na mjesto gdje se abdesti, pa uzmi abdest, a zatim otiđi u džamiju i klanjaj dva rekata i prouči: Allahumme, inni es’eluke ve etevedždžehu ilejke bi nebijjjike Muhammedin, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nebijjir-rahme. Ja Muhammed, inni etevedždžehu bike ila rabbi fe jakdi li hadžeti, a zatim spomeni svoju potrebu.’“

Osman b. Hunejf kaza: „Tako mi Allaha, još se nismo bili ni razišli, i još uvijek je tekao razgovor među nama, kad uđe onaj isti čovjek, i to kao da nikada nije bio slijep!“

El-Munziri veli: „Hadis bilježi Et-Taberani i nakon što je naveo sve njegove puteve, izjasnio se da je sahih.“[30]

Šejh Ibn Tejmijje kaže: „Rekao je Et-Taberani: ‘Ovaj hadis prenosi Šu’be od Ebu Džafera, čije je ime Umjer b. Jezid, a povjerljiv je prenosilac. Jedino ga je Osman b. Omer prenio sam od Šu’beta. Ebu Abdillah el-Mkadisi je rekao da se radi o sahih hadisu.’“

Šejh Ibn Tejmijje veli: „Et-Taberani je napomenuo kako je to predanje usamljeno od Osmana b. Omera, shodno znanju kojim je raspolagao. Do njega nije došlo predanje Revha b. Ubade, koji prenosi od Šu’beta. Taj predajni niz / isnad je sahih i stavlja do znanja da ga Osman b. Omer nije jedini prenio.“[31]

Iz navedenog se primjećuje da je Et-Taberani navedeni događaj ocijenio sahihom, kao i hafiz Ebu Abdillah el-Makdisi. Tu njihovu ocjenu je prenio i hafiz el-Munziri, kao i hafiz Nuruddin el-Hejsmi i šejh Ibn Tejmijje.[32]

Ukratko, Osman b. Hunejf, prenosilac hadisa koji potvrđuje događaj je podučio onog koji mu se požalio da halifa odlaže okončavanje njegove potrebe pomenutoj dovi koja sadrži tevessul Allahovim Posalnikom, sallallahu alejhi ve sellem, i putem kojeg se moli pomoć od Boga i nakon njegovog preseljenja. Pošto je taj čovjek smatrao da mu je potreba okončana jer je Osman b. Hunejf razgovarao s halifom, Osman je negirao to i ispričao mu hadis koji je lično čuo i događaj kojem je prisustvovao, a kako bi mu potvrdio da mu je potreba okončana putem njegovog tevessula Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, i dovom koja sadrži pozivanje na njega. To mu je potvrdio i zakletvom Allahom da o tome nije nikako razgovarao s halifom.

Ibn Ebi Dunja prenosi u djelu Medžabi ‘d-dua’ da je Ebu Hašim čuo od Kesira b. Muhammeda b. Kesira b. Rifa’a da je rekao: „Neki je čovjek došao Abdulmeliku b. Se’idu b. Ebdžeru koji je pregledao njegov stomak i rekao: ‘Imaš bolest koja se ne može izliječiti.’ Čovjek je upitao o kojoj je bolesti riječ, pa mu je odgovorio: ‘U pitanju je empijem pleuralne šupljine, ili velika gnojna guta koja se pojavi u pleuralnoj šupljini, a od čega uglavnom umre oboljeli.’ Oboljeli se tada vidno ražalostio i proučio sljedeću dovu: Allah, Allah, Allahu rabbi, la ušriku bihi šej’a. Allahumme inni etevedždžehu ilejke bi nebijjike Muhammedin, nebijji ‘r-rahme, sallallahu alejhi ve sellem. Ja Muhammed, inni etevedždžehu bike ila rabbike ve rabbi jerahamuni mimma bi.[33] Nakon što je proučio dovu, ponovo mu je pregledao stomak i vidio da je bolest nestala.“

Šejh Ibn Tejmijje kaže: „Prenosi se da je ovom dovom, i njoj sličnim dovama molio selef.“[34]

Jasno je da je Ibn Tejmijje naveo ovo predanje (haber), kako bi njime objasnio svoj stav. Ono što nas posebno interesuje ovdje jeste da je on potvrdio da je selef upotrebljavao tu formu dove prilikom traženja ozdravljenja. Ovaj dio nas posebno zanima. A što se tiče njegova komentara na to, to je njegovo lično mišljenje. Nas to ne zanima. Jedino nas zanima da je prihvatio predanje, a kako bismo time dokazali ono što želimo, kao što je i on dokazivao ono što je želio.

Neki zvocaju i gunđaju oko hadisa u kojem se govori o tevessulu Adema, alejhisselam, te oko hadisa Osmana b. Hunejfa i drugih. Nastoje svim silama da ih odbace. Trude se i vode diskusije i polemike. Od toga svega nikakve koristi, jer koliko god se trudili u odbijanju hadisa, navedenih u ovom poglavlju, prvaci među velikim učenjacima su rekli svoje, a oni su mnogo znaniji, širih kognitivnih i većih intelektualnih sposobnosti od tih koji odbijaju ih prihvatiti, te mnogo više bogobojazniji i iskreniji. Jedan od tih učenjaka je i imam Ahmed b. Hanbel, čije riječi o tevessulu prenose Ibn Tejmijje i El-‘Izz b. Abdisselam. Povrh toga, Ibn Tejmijje je prihvatio tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem.

Na kraju ćemo spomenuti šejha Muhammed b. Abdulvehhaba koji se odrekao onoga koji mu je pripisao riječi da je kafir onaj koji čini tevessul. Štaviše, u svojim fetvama je jasno naglasio da je tevessul samo jedna od sporednih stvari, a nikako od fundamentalnih. U nastavku knjige ćemo se detaljnije time baviti.

Muhaddis, allame šejh Abdullah el-Gumari je napisao poseban traktat o predmetnome hadisu, pod naslovom Misbahu ‘z-zudžadže fi fevaid salati ‘l-hadže. Traktat je izvrsno napisan i koristan je. Donosi informacije na zadovoljavajućem nivou. Neka Allah nagradi autora!

Tevessul Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu

Što se tiče pomenute vrste tevessula, ne osjeća se potreba da se o tome nadugo i naširoko govori, jer su hadisi na temu šefata dosegli rang tevatura. Postoje hadisi koji jasno govore o tome da će oni koji budu dugo čekali na Sudnjem danu i kojima muka dođe do grla, obratiti se za pomoć vjerovjesnicima, kako bi se kutarisali muke. Tražit će pomoć od Adema, potom od Nuha, pa od Ibrahima, Musaa, Isaa, ali svi oni će ih upućivati na prvaka poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer kada se njemu obrate za pomoć, on će im u pomoć pohitati i odazvati im se, rekavši: „Ja sam nadležan za šefat.“ Zatim će pasti na sedždu i ostati tako sve dok ne bude pozvan da podigne glavu svoju i da se zauzima zauzimanjem koje će biti primljeno.

Hadis nam ukazuje da će svi poslanici i vjerovjesnici, te ostali vjernici težiti pomoć u najtežim trenucima tegobe, od Allahu najbližeg roba, a što je najdjelotvornije sredstvo kojim se otklanja tegoba i zadobiva zadovoljstvo Gospodara.

Uslovi za valjanost tevessula kod Ibn Tejmijje

U djelu Ka’ida dželila fi ‘t-tevessul ve ‘l-vesila (str. 5) Ibn Tejmijje veli u komentaru ajeta: „O vjernici, Allaha se bojte i tražite načina da Mu se približite i na putu Njegovu se borite kako biste postigli što želite.“[35] „Pod načinima približavanja Njemu se može govoriti i o načinu približavanja Njemu putem imana u Muhammeda i slijeđenjem njega. Ova vrsta približavanja, putem imana u njega i pokoravanjem njemu jeste farz svakom pojedincu u svakoj situaciji, javnoj ili skrivenoj, i to tokom života Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon preseljenja, u njegovom prisustvu, i njegovom odsustvu. Nakon što je dokazano pomenuto traženje načina da Mu se približi, on ne može biti anuliran ni od jednog stvorenja, niti u bilo kojoj situaciji. Nema nijednog opravdanja za to. Nema puta kojem bi se dospjelo do Njegovih počasti i milosti, i spasenja od Njegove kazne, osim puta približavanja Njemu preko imana u Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i slijeđenja njega. On, sallallahu alejhi ve sellem, je zagovornik, šefadžija stvorenjima; onaj kojem će biti dodijeljeno mjesto hvale dostojno, a čemu će se diviti i oni pređašnji, i on i potonji. On je najveći, najvredniji i najugledniji šefadžija kod Uzvišenog Allaha. O Musau, alejhisselam, Allah je rekao: „I on kod Allaha ugled uživa.“[36] O Mesihu je rekao: „Mesih, Isa, sin Merjemin, biće viđen i na ovom i na onom svijetu i jedan od Allahu bliskih.“[37] A Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je većeg ugleda i viđeniji je od svih vjerovjesnika i poslanika. Od njegovog šefata i dove će imati koristi onaj za koga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude činio šefat i za koga bude uputio dovu. Pa, onaj kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude činio šefat i za koga bude učio dovu, taj će se Allahu približiti njegovim šefatom i njegovom dovom, kao što su se ashabi bili nastojali približavati Allahu njegovom dovom i zagovorom, i kao što će se ljudi na Danu suda nastojati približiti njegovom dovom i šefatom. Sallallahu alejhi ve alihi ve selleme teslima!“

U djelu El-Fetava el-kubra (I/4) se navodi pitanje koje je postavljeno šejhul-islamu (Ibn Tejmijji, op. prev.), rahimehullah, a tiče se tevessula Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, da li je dozvoljen, ili ne. Odgovorio je na sljedeći način: „Elhamdulillah, što se tiče tevessula imanom u njega, ljubavlju prema njemu i pokoravanjem, donošenjem salavata i selama, njegovom dovom i šefatom, i tome sličnog, a kao što bi bilo činjenje djela koja je on činio ili onih koja su naređena da se čine u pogledu njega, to bi onda bilo validno i to je nešto oko čega se muslimani slažu.“

Iz njegova se govora nalaze dva zaključka:

Prvi: Muslimanu koji je pokoran i voli Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, slijedi ga i vjeruje u njegov šefat je dozvoljeno i validno da čini tevessul svojom pokornošću, ljubavlju i vjerovanjem u njega.

Mi, kada činimo tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, Allah zna da mi tada tevessul činimo vjerom u njega, ljubavlju prema njemu, njegovom odabranošću i čašću. A to i jeste osnovni cilj tevessula. Neka niko od muslimana ne pomisli da čini tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, osim na spomenuti način. Međutim, nekad osoba koja čini tevessul, naglasi i istakne to, a nekada ne, ali se oslanja u tevessulu na to što smo identifikovali kao osnovni cilj, a koji je, kako i rekosmo, vjerovanje u Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ljubav prema njemu, i ništa više.

Drugi: Ono što se da shvatiti iz riječi Ibn Tejmijje jeste da svaki onaj za koga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio dovu može da preko te dove čini tevessul Allahu Svevišnjem, a prenosi se i to da je on, sallallahu alejhi ve sellem, dovio za cijeli svoj ummet. Ta činjenica je došla u brojnim hadisima.

Tako se u predanju Aiše, radijallahu anha, prenosi da je rekla: „Vidjela sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u dobrome raspoloženju, pa sam zatražila da za mene dovi. On tada prouči: ‘Allahummagfir li Aišete ma tekaddeme min zenbiha ve ma te’ehhare, ve ma eseret ve ma e’alenet.’“[38]

Aiša, radijallahu anha, se nasmijala toliko da joj je glava pala u krilo od smijeha. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, joj se obrati: „Je li te to moja dova obradovala?“ Odgovori mu ona: „Šta bi mi bilo, pa da me tvoja dova ne oraspoloži i ne obraduje?!“ Alejhisselam će na to: „Tako mi Allaha tom dovom molim za svoj ummet, prilikom svakog namaza.“[39]

Svakom muslimanu je, dakle, dozvoljeno da čini tevessul Uzvišenom Allahu obraćajući se: „Allahu moj, Tvoj vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je dovio za svoj ummet, a i ja sam od njegova ummeta, pa Ti se obraćam preko te njegove dove da mi oprostiš i da mi se smiluješ.“ Može i dalje da moli šta želi. Ako postupi na taj način, ne bi izašao iz okvira onoga oko čega postoji jedinstveni stav muslimanske uleme. A, u slučaju kada bi dovio na sljedeći način: „Allahu moj, ja Ti se obraćam preko Tvoga vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem…“, onda bi samo propustio da izrekne ono što ima na umu, što nijeti, i u što mu čvrsto vjeruje njegovo srce. To je namjera svakog muslimana i njegova želja, i ne izlazi iz okvira pomenutih granica, jer osoba koja čini tevessul preko Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ne cilja time ništa drugo, izuzev pomenutog, a koje je vezano za ljubav prema njemu, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov ugled i bliskost sa Allahom, te dovu, šefat, položaj i odlikovanost. Iako je on, sallallahu alejhi ve sellem, u svijetu berzaha, on čuje salavate i selame i odgovara na njih na priličan način i tražeći oprost za osobu koja donosi salavat i selam. U hadisu se od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi da je rekao: „Život moj je dobar za vas. Razgovaram s vama i razgovarate sa mnom. A i smrt moja je dobra po vas, jer će se vaša djela izlagati preda me. Kada budem vidio dobra, zahvaljivat ću Allahu na njima, a kada budem vidio loša, tražit ću oprosta od Allaha za vas.“[40]

Ovo predanje jasno proklamuje da on, sallallahu alejhi ve sellem, moli za oprost u berzahu. Njegovo moljenje za oprost jeste dova, od koje ummet ima koristi.

U hadisu je došlo da Vjerovjesnik, sallallajhu alejhi ve sellem, kaže: „Niko neće donijeti selam na mene, a da mi Allah neće vratiti ruh, kako bih mu odgovorio.“[41]

Hadis jasno ističe da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovara na selam onome ko mu ga nazove. Selam je sigurnost, a njegov odgovor na selam može označavati dovu za sigurnost muslimana koji je donio selam, a od čega će vidjeti koristi.

Utemeljenost tevessula Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, kod imama Ahmeda b. Hanbela i Ibn Tejmijje

Unatoč tome što je šejh Ibn Tejmijje u nekim dijelovima svojih djela utvrdio dopuštenost tevessula Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, bez pravljenja razlike da li to bilo za vrijeme njegova života ili nakon preseljenja, prisustva ili odsustva. Od imama Ahmeda, Ibn Tejmijje prenosi u svojim fetvama, kao i od El-‘Izza b. Abdisselama da je to dopušteno.

Ibn Tejmijje veli: „Imam Tirmizi je prenio hadis, kojeg je ocijenio sahihom, a koji dopušta tevessul njime, sallallahu alejhi ve sellem, tokom dove. U hadisu stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio nekog čovjeka da prouči: ‘Allahumme, inni es’eluke ve etevesselu ilejke bi nebijjjike Muhammedin, nebijjir-rahme. Ja Muhammed, ja resulallah, inni etevesselu bike ila rabbi fi hadžeti lijakdijeha. Allahumme, fešeffi’hu fijj.'[42] Ovakav tevessul njime je uredu.“[43]

Isto tako je rekao i: „Tevessul Uzvišenom Allahu, nekim drugim, mimo našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, svejedno da li se to nazivalo istigasom ili ne, ne znamo da je iko od selefa praktikovao, niti se o tome prenijelo bilo kakvo predanje. Također ne znamo ništa u pogledu toga, osim onoga o čemu je donio fetvu Šejh (tj. El-‘Izz b. Abdisselam), a u kojoj to zabranjuje. Kada je riječ o tevessulu Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, o njemu se prenosi hadis u Sunenima, kojeg prenose En-Nesai i Et-Tirmizi, te neki drugi. U hadisu stoji da je neki beduin došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obratio mu se: „’Allahov Poslaniče, ja sam pogođen bolešću očiju, pa dovi Allahu za mene!’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: ‘Uzmi abdest i klanjaj dva rekata. Potom prouči: Allahumme, inni es’eluke ve etevesselu ilejke bi nebijjjike Muhammedin. Ja Muhammed, inni etešeffe’u bike fi reddi besari. Allahumme, šeffi’hu fijj.[44] Ako budeš opet nekad imao neku potrebu, postupi isto.’ Čovjeku je vid bio vraćen. Zbog ovog je hadisa Šejh izuzeo tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem.“[45]

Na drugom mjestu, Ibn Tejmijje veli: „Zbog toga je Ahmed rekao u Menseku kojeg je pisao svome prijatelju El-Merveziju da je on činio tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom dove. Neki drugi su rekli da je imam Ahmed smatrao tevessul poput zakletve nečim drugim, mimo Allaha, a kleti se nečim mimo Allaha, prema jednom od Ahmedovih mišljenja, je dopušteno. Tako je, onda, i tevessul dopušten.“[46]

Dopuštenost tevessula kod imama Eš-Ševkanija

Imam muhaddis Muhamed b. Ali eš-Ševkani, selefija, je u svom traktatu Ed-Durru en-nedid fi ihlasi kelimeti ‘t-tevhid kazao: „Što se tiče tevessula Uzvišenom Allahu nekim od stvorenja, kada je posrijedi neka molba roba prema Gospodaru, o tome je šejh ‘Izzuddin b. Abdisselam rekao: ‘Nije dozvoljen tevessul Uzvišenom Allahu putem nekog od stvorenja, izuzev putem Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u slučaju da je sahih, hadis koji se o tome prenosi.“ (Vjerovatno aludira na hadis kojeg bilježe En-Nesai u Sunenu, Et-Tirmizi u Sahihu, Ibn Madže, i drugi).[47] U hadisu se govori o slijepome čovjeku koji je došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, a postoje dva stava o značenju hadisa:

Prvi: Da je tevessul ono što je spomenuo Omer b. El-Hattab, radijallahu anhuma, kada je rekao: „Mi bismo Ti se obraćali preko Tvoga Vjerovjesnika, kada bi bila suša, pa si nam davao kišu. Sada Ti se obraćamo preko amidže našeg Vjerovjesnika.“ Ovo predanje se navodi u Sahihu imama Buharija, i drugim zbornicima hadisa. Omer, radijallahu anh, je spomenuo kako su se obraćali preko Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme njegova života, moleći kišu. Potom su se obraćali preko njegovog amidže Abbasa, nakon Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti. Njihov tevessul je, dakle, traženje kiše posredstvom njegove dove i tako što su oni dovili s njim. On bi im, tako, bivao vesilom / sredstvom približavanja Allahu Svevišnjem. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi bivao u tome njihov zagovarač i osoba koja im je dovila.

Drugi: Da je tevessul njime – sallallahu alejhi ve sellem – dozvoljen i tokom njegova života, i nakon preseljenja, te u njegovom prisustvu, ali i u njegovom odsustvu. Nije ti nepoznato da je tevessul njime – sallallahu alejhi ve sellem – dok je bio na životu dopušten. Potvrđen je prešutnom idžmom ashaba i tevessul nekim drugim osobama, nakon njegova – sallallahu alejhi ve sellem – preseljenja, jer nijedan od ashaba nije porekao i opovrgao postupak Omera, radijallahu anh, kada je činio tevessul Abbasom, radijallahu anh.’

Ja sam stava (Eš-Ševkani, op. prev.) da nema načina da se specificira samo dozvoljenost tevessula Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, kako to tvrdi šejh ‘Izzuddin b. Abdisselam, zbog sljedećeg.

Kao prvo, kao što smo ti i objasnili prije da postoji idžma ashaba po tom pitanju.

Kao drugo, tevessul Allahu preko nekih dobrih i učenih osoba je, u suštini, tevessul njihovim dobrim djelima i pohvalnim osobinama, jer osoba ne biva dobrom, osim zbog svojih djela i onoga što čini. Tako, ako bi neko rekao: ‘Ja Ti se, Bože moj, obraćam preko tog i tog učenjaka…’, to je zbog onoga što je taj učenjak postigao na polju nauke. U Buharijevoj i Muslimovoj zbirci hadisa, te nekim drugim, nalazi se hadis u kojem se prenosi da je Vjerovjesnik – sallallahu alejhi ve sellem – pripovijedao o trojici mladića koji su se obreli u pećini, a na čiji izlaz je pala stijena i zatvorila je. Svaki od njih ponaosob je činio tevessul Allahu preko najvećeg svog dobrog djela. Stijena se potom podigla. Da je tevessul dobrim djelima nevalidan, ili ako bi vodio u širk, a kako to tvrde Ibn Abdisselam i drugi, ne bi uslijedio pozitivan odgovor Allaha tim mladićima, a niti bi Vjerovjesnik – sallallahu alejhi ve sellem – prešutio da opovrgne i zanegira njihov postupak, nakon što je ispričao o njima. Oni koji niječu i zabranjuju tevessul vjerovjesnicima i dobrim i pobožnim robovima, obraćaju se na ajete: „Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.”[48] „I ne molite se, pored Allaha, nikome!“[49] „A oni kojima se pored Njega mole – neće im se odazvati.“[50] No, to nije ispravno i nema veze sa predmetnim, jer su mušrici govorili da se njima (kumirima) klanjaju, kako bi ih oni što više Allahu približili. Njihove riječi jasno ukazuju da su se oni klanjali kumirima, dok se osoba koja čini tevessul preko nekog učenjaka, ne klanja njemu. On, naprotiv, zna da učenjak ima određen stepen kod Allaha, zbog svog znanja koje posjeduje, pa tako, Allahu se obraća preko njega, zbog njegova znanja. Što se tiče ajeta: „I ne molite se, pored Allaha, nikome!“[51], u njemu se zabranjuje da se moli ikome drugom, mimo Allaha, kao kada bi neko dozivao: ‘O Allahu, o učenjače!’ No, osoba koja čini tevessul učenjakom, to ne radi, već tevessul čini preko nekog dobrog djela kojeg je učinio jedan rob, baš kao što su dobrim djelima tevessul činila ona trojica, koje je zaklopila stijena.

Isto tako, Njegove riječi: „A oni kojima se pored Njega mole – neće im se odazvati.“[52], se odnose na dozivanje onih koji se neće odazvati (kumiri). Mušrici su njih dozivali, a ne Gospodara Koji će se odazvati. Osobe koje čini tevessul, npr. učenjakom ne dozivaju nikoga, nit’ se ikome mole, osim Allahu. Poricatelji i oni koji zabranjuju tevessul navode i sljedeće ajete iz kojih deriviraju zabranu: „A znaš li ti šta je Sudnji dan i još jednom: znaš li ti šta je Sudnji dan? Dan kada niko nikome neće moći nimalo pomoći, toga Dana će vlast jedino Allah imati.“[53] U ovim časnim ajetima stoji samo to da će toga Dana samo On vlast imati, i da je niko, pored njega neće imati. Osoba koja čini tevessul nekim od poslanika, ili nekim učenjakom, ne vjeruje da taj kojim čini tevessul participira u vlasti s Allahom na Danu suda. Ko god bude vjerovao da u vlasti s Allahom može udjela imati neka osoba, bilo to neki vjerovjesnik, ili učenjak, taj je u očitoj zabludi! Ista je stvar i s narednim ajetima kojima osporavaju tevessul: „Ti nemaš ništa s tim, da li će im on pokajanje primiti ili će ih na muke staviti.“[54] „Sam od sebe ne mogu nikakvu štetu otkloniti, a ni neku korist sebi pribaviti; biva onako kako Allah hoće!“[55] U citiranim ajetima se jasno izriče da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nema nikakva upliva na odluku Uzvišenog Allaha, te da nije u stanju pribaviti sebi nešto korisno, niti odagnati štetno, pa kako onda da to bude u stanju prema nekom drugom?! U njima nema zabrane tevessula Vjerovjesnikom – sallallahu alejhi ve sellem – a niti bilo kojom drugom osobom, bilo iz reda vjerovjesnika, evlija, ili uleme. Allah je Svome Poslaniku – sallallahu alejhi ve sellem – dodijelio mjesto hvale dostojno i najveći šefat. Upućuje stvorenja da to traže od njega – sallallahu alejhi ve sellem. Na Sudnjem danu će mu reći: „Traži i biće ti dato; zauzimaj se i biće ti primljeno.“ U Svojoj Knjizi je uslovio da će se šefat realizovati, jedino uz Njegovo dopuštenje i zadovoljstvo. Pošto je spušten ajet: „I opominji rodbinu svoju najbližu.“[56], Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – je počeo da se obraća svojima riječima da im kod Allaha neće moći nimalo koristiti. Iz toga se shvata jedino da on – sallallahu alejhi ve sellem – neće koristiti onome kome Allah bude htio štetu, niti da će moći spriječiti ako Allah bude htio nekome dobro. Ističe se i to, da on nije u stanju da doprinese nekome od svojih, a kamoli nekome daljnjem. To je nešto, što je poznato svakom muslimanu. U tom ajetu nema ništa čime bi se zabranio tevessul njime. Tevessul je traženje od Onoga Koji raspolaže naredbama i zabranama. Osoba koja ga praktikuje, stavlja u dovu nešto, što bi moglo biti razlogom da dovu primi Onaj Koji je jedini u stanju da dadne i uzme, i On je jedini Koji raspolaže Danom suda.“[57]

Dozvoljenost tevessula kod šejha Muhammeda b. Abdulvehhaba

Muhammeda b. Abdulvehhaba su pitali o riječima uleme da nema smetnje da se prilikom kišne dove čini tevessul dobrim i pobožnim robovima, te o stavu imama Ahmeda o tevesssulu Vjerovjesnikom – sallallahu alejhi ve sellem – iako je traženje pomoći od stvorenja zabranjeno, pa je rekao: „Razlika je jako očita. Neki su dali dozvolu da se tevessul preko dobrih robova može činiti, dok su neki dali dozvolu da se tevessul može činiti samo preko Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem. Ali, većina uleme i to smatra zabranjenim i pokuđenim. Pitanje tevessula je jedno od fikhskih pitanja. I da je tačno to što mi kažemo, većinski stav uleme jeste da je to pokuđeno. No, mi ne odbacujemo one koji čine tevessul, niti se može odbacivati zbog pitanja koja potpadaju pod idžtihad. Ali, mi odbacujemo onoga koji se moli stvorenju više nego Allahu, a mislimo na one koji se mole mezaru i turbetu, kao što se to događa na turbetu šejha Abdulkadira, ili nekog drugog, pa ištu tu rješavanje svojih tegoba i ispunjenje potreba. Kako takav da bude izjednačen sa onim koji se iskreno Allahu moli, ispovijedajući vjeru u Njega, i ne moleći nikog, osim Njega, i koji u dovi samo kaže: ‘Molim Te Tvojim Vjerovjesnikom; Tvojim poslanicima; Tvojim dobrim robovima…’? Ili, zar je taj isti s onim koji dođe na mezar Ma’rufa, ili nekog drugog, pa tu bude molio, ali bude molio Allaha, iskreno vjerujući u Njega?“[58]

Navedeni citat navodi da je on dopuštao tevessul, ali je smatrao da je on pokuđen kod većine učenjaka, i to je najviše što je o tome mislio. Ali, pokuđeno (mekruh) i zabranjeno (haram) nisu jedno te isto! Najviše što može biti, jeste da bude mekruh, a nikako bid’at, ili širk.

Šejh Muhammed je u pismu, upućenom stanovnicima Kasima žestoko negirao to što mu pripisuju da je protekfirio one koji čine tevessul dobrim i pobožnim robovima. Kaže: „Sulejman b. Suhajm me je potvorio da sam rekao nešto, što nisam. Većina od toga mi nije ni sinula na pamet. Tako me potvara da ja tekfirim svakog ko čini tevessul dobrim i pobožnim robovima, potom da sam protekfirio El-Busirija, zbog njegova stiha: O ti, najugledniji među stvorenjima, te da sam spalio zbornik salavata Dela’il al-hajrat. Odgovorit ću na to ajetom: ‘Hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!'”[59]

Potvrda ovog njegovog stava je došla i u jednom drugom pismu kojeg je poslao stanovnicima grada El-Medžme’a, u kojem stoji: „Ako je ovo postalo jasno, onda je očito da su ta pitanja zbog kojih se čovjeku zgrozi, potvora golema! Potvoren sam da tekfirim one koji čine tevessul dobrim i pobožnim robovima, zatim i El-Busirija, itd. Ja ću na to odgovoriti riječima: ‘Hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!'” (En-Nur, 16)[60]

Tevessul nečim što je pripadalo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem

Potvrđeno je da su ashabi – radijallahu anhum – tražili blagoslov, bereket preko onoga što je ostalo iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovaj teberruk (traženje blagoslova) ima samo jedno značenje: tevessul Uzvišenom Allahu stvarima koje su pripadale njemu, sallallahu alejhi ve sellem, jer se tevessul može činiti na više, a ne samo na jedan način.

Eto, ashabi će činiti tevessul njegovim stvarima, a neće njime?! Je li dozvoljeno da se tevessul čini nečim što pripada osobi, a da je zabranjen da se čini tom osobom?

Da li je ispravno da se tevessul čini nekim stvarima, koje su zadobile vrijednost samo zato što ih je on – sallallahu alejhi ve sellem – posjedovao, a zatim da se zabrani tevessul njime, sallallahu alejhi ve sellem? „Hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!” (En-Nur, 16)

Postoje mnoga predanja koja se prenose u vezi teme. Mi ćemo se ograničiti na najpoznatija od njih. Hazreti Omer je žarko i silno želio da bude pokopan pored Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kada mu se smrt počela prikučivati, poslao je sina Abdullaha do hazreti Aiše da od nje zatraži dozvolu za to. Kad ono, hazreti Aiša mu reče: „Bijah željela za sebe to mjesto, ali prednost dajem Omeru.“ Abdullah je tada otišao i obradovao babu tom radosnom viješću. Hazreti Omer tada reče: „Elhamdulillah, ništa mi nije bilo bitnije od toga.“

Pogledaj detaljnije o ovom predanju u Sahihu imama Buharija, i vidjet ćeš značenje njihovih silnih želja u tome pogledu.

Zbog čega li je to želja da bude pokopan u blizinu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bilo nešto što je najvažnije i najbitnije, i nešto što je najviše Omer, radijallahu anh, želio? To se može protumačiti samo na taj način da je to bio tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegova preseljenja. To je samo teberruk njegovom blizinom.

Ummu Sulejm, radijallahu anha, je tako odsjekla ogrljak mješine iz koje je pio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Enes, radijallahu anh, kaže da je taj ogrljak i dalje kod njega.

Ashabi, radijallahu anhum, su se utrkivali ko će uzeti, pa makar i jednu dlaku iz njegove – sallallahu alejhi ve sellem – kose, kada bi je šišao.

Esma, kćerka Ebu Bekrova je čuvala džube Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – i govorila bi: „Mi smo ga potapali u vodu radi bolesnika i liječili ih tom vodom.“

Isti je slučaj i sa prstenom Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Njega su čuvali Ebu Bekr, Omer, pa Osman, radijallahu anhum, kada ga je ispustio u bunar.

Svi navedeni hadisi su potvrđeni i vjerodostojni, a što ćemo spomenuti u poglavlju o teberruku. Ovdje želimo samo da pitamo, čemu tolika briga ashaba o tim stvarima (ogrljak mješine, dlake iz kose, znoj, džube, prsten, prostirka na kojoj je klanjao) koje su bile Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem? Šta su time željeli? Je li to samo za sjećanje i uspomenu, ili kako bi se sačuvalo i pohranilo u muzej, kao eksponat? Ako je prvo, zašto su se koristili njima prilikom dove i obraćanja Uzvišenom Allahu, kada su ih pogađale nevolje i bolesti? Ako je drugo, gdje je taj muzej, i odakle im dođe ta novotarska ideja? „Hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!”

Preostaje to da je to bio teberruk prilikom tevessula stvarima koje su ostale iza njega, kada su činili dovu, jer je Allah Taj Koji daje i od Koga se traži. Svako biće je rob koji je pod Njegovom vlašću i upravom. Nijedno stvorenje sebi samo ne može koristiti, osim dozvolom Allaha, a kamoli da koristi nekom drugom!

Tevessul stvarima koje su ostale iza Allahovih vjerovjesnikā

Uzvišeni Allah veli: „’Znak njegove vlasti’ – reče im vjerovjesnik njihov – ‘biće kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!'”[61]

Hafiz Ibn Kesir u djelu El-Bidaje ve ‘n-nihaje veli: „Ibn Džerir je o kovčegu kazao: ‘Kada bi se oni bili borili sa nekim neprijateljem, zavjetni kovčeg bi bio s njima, prekriven, kao što smo to i spominjali. Tako su oni bereketom tog kovčega pobjeđivali, i onim što je Allah u njega pohranio, a što je smirenje za njih i onim ostacima koje su ostavili Musa i Harun. Kada su ratovali protiv stanovnika Gaze i Askalana, pobjeđivali su ih zbog tog kovčega. Kasnije su im otrgli kovčeg iz ruku.“[62]

Ibn Kesir kaže: „Pobjeđivali bi neprijatelje sebebom tog kovčega. A u njemu je bio zlatni leđen u kome su bila prata srca vjerovjesnika.“[63]

U svome tefsiru, Ibn Kesir navodi: „U kovčegu su bili i štap Musaa, alejhisselam, i štap Haruna, alejhisselam, dvije stranice iz Tevrata, te odijelo Haruna, alejhisselam. Neki vele da su se u njemu nalazili štap i obuća.“[64]

El-Kurtubi kaže: „Kovčeg je Allah spustio Ademu, alejhisselam, pa je tako bio kod njega. Kasnije je dospio do Ja’kuba, alejhisselam. Prešao je u posjed sinova Israilovih i posredstvom njega su pobjeđivali one protiv kojih su se borili. Tako je bilo sve dok nisu otkazali poslušnosti i dok ih nisu pokorili Amalici i oteli im kovčeg.“[65]

To je, u suštini, tevessul onim što je ostalo iza tih vjerovjesnikā. Jedino to može biti smisao njihovog nošenja kovčega sa sobom, prilikom borbi i ratovanja. Allah je time zadovoljan, a dokazujemo to činjenicom da im je On taj kovčeg vratio i učinio ga znakom ispravnosti vladavine Taluta, te im nije osporio njihov postupak sa kovčegom.

Tevessul Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, svojim hakom i hakom vjerovjesnikā i dobrih robova

U biografiji Fatime bint Esed, majke hazreti Alije se prenosi da joj je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iskopao mezar svojim rukama kada je umrla, i zemlju je iz mezara izbacao svojim rukama. Kada je iskopao mezar, ušao je u njega i opružio se, te proučio dovu: „Allah je Taj Koji život i smrt daje, a On je živ i mrtav nije. Oprosti majci mojoj Fatimi, kćerki Esedovoj, daj joj da ispravno odgovori kada bude pitana, učini joj prostrano mjesto boravišta njena, hakom Svoga Poslanika, i hakom svih vjerovjesnika prije njega, a Ti si od milostivih, najmilostiviji.“

Potom je donio četiri tekbira i smjestili su je u mezar. Oni koji su je smjestili u mezar su bili on – sallallahu alejhi ve sellem – Abbas i Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhuma.[66]

Učenjaci se razilaze glede jednog od prenosilaca, Revha b. Salaha. Ibn Hibban ga spominje kao povjerljivog. El-Hakim kaže da je pouzdan i povjerljiv. Obojica hafiza (Ibn Hibban i El-Hakim) su hadis ocijenili sahihom. El-Hejsemi u Medžme’u ‘z-zeva’idu kaže: „U senedu mu je i Revh. Salah, kojeg su kao pouzdanog ocijenili Ibn Hibban i El-Hakim. Ali, neki kažu da kod njega ima slabosti, ostali prenosioci su prenosioci od kojih se prenose sahih predanja.“[67]

Ibn Abdilberr također ga prenosi od Ibn Abbasa, Ibn Ebi Šejbe od Džabira, te ga bilježe i Ed-Dejlemi i Ebu Nu’ajm. Razni rivajeti ovog hadisa ojačavaju jedan drugog.

Šejh hafiz Abdullah b. es-Siddik el-Gumari kaže: „Taj Revh je pomalo slab prenosilac, prema nekim učenjacima. Zbog toga je hafiz El-Hejsemi kazao da je prenosilac koji ima malo slabosti, a što je poznato onima koji se bave naukom. Hadisu ne manjka da bude ‘hasen’. Štaviše, prema Ibn Hibbanu, hadis je sahih.“[68]

Iz ovog se hadisa da zaključiti još jedno, a to je da su vjerovjesnici čijim je hakkom kod Allaha, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dovio već umrli! Hadisom se potvrđuje dozvoljenost tevessula Uzvišenom Allahu hakom, kao i onima kojima pripada taj hak, bilo da su oni živi, bilo mrtvi.

Od Ebu Se’ida el-Hudrija, radijallahu anh, se prenosi da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Ko izađe iz svoje kuće i krene na namaz, pa prouči: Allahumme inni es’eluke bi hakki ‘s-sailin ‘alejk, ve bi hakki memšaje haza. Fe inni lem ahrudž ešeren ve la betaren, ve la rijen, ve la sum’aten. Haredžtu ittkae sehatike vebtigae merdatike. Fes’eluke en tu’izeni minen-nar, ve en tagfire li zunubi. Innehu la jagfiru ‘z-zunube illa ente.[69] Kada to kaže, Allah mu se usmjeri i za njega počne oprosta tražiti sedamdeset hiljada meleka.’“

El-Munziri veli da je hadis prenio Ibn Madže sa senedom na koji su izrečene neke zamjerke. „Naš šejh, hafiz Ebu ‘l-Hasen“ – veli El-Munziri – „ga je ocijenio hasenom.“[70]

Hafiz Ibn Hadžer je rekao: „Ovaj hadis je hasen, a zabilježili su ga Ahmed, Ibn Huzejme (Kitabu ‘t-tevhid), Ebu Nu’ajm i Ibn es-Sunni.“[71] El-‘Iraki za hadis kaže da je hasen.[72] Hafiz El-Busajri kaže da ga prenosi Ibn Huzejme u Sahihu.[73] Hafiz Šerefuddin ed-Dimjati veli da će biti da mu je isnad hasen.[74]

Allame muhaddis Es-Sejjid Ali b. Jahja el-‘Alevi je u jednoj krasnoj poslanici Hedijjetu ‘l-mutehabbitin rekao da je hafiz Abdulganijj el-Makdisi ocijenio taj hadis kao hasen, a Ibn Ebi Hatem ga je ocijenio prihvatljivim.

Time dolazi do izražaja da je ovaj hadis ocijenjen od istaknutih hafiza i imama hadisa kao sahih ili hasen. U tu skupinu spadaju Ibn Huzejme, El-Munziri i njegov šejh Ebu ‘l-Hasen, El-‘Iraki, El-Busajri, Ibn Hadžer, Eš-Šeref ed-Dimjati, Abdulganijj el-Makdisi i Ibn Ebi Hatem.

Je li išta preostalo za reći, nakon navedenoga? Može li pametan i razborit da napusti ocjenu tih istaknutih učenjaka, bogobojaznih hafiza hadisa, i da prihvati ocjenu početnika u toj oblasti?

„Zar želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore?“[75]

„Ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.“[76]

Tevessul mezarom Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – prema uputi hazreti Aiše

Imam hafiz Ed-Darimi u djelu Es-Sunen, u poglavlju „Čime je Uzvišeni Allah počastio Svoga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti“, piše: „Pričao nam je Ebu Nu’man, a njemu Se’id b. Zejd, a njemu Amr b. Malik en-Nukri, a njemu je Ebu ‘l-Dževza’ Evs b. Abdullah kazao: ‘U Medini je zavladala jaka i žestoka suša, pa su se njeni žitelji požalili Aiši. Ona im je rekla: Pogledajte mezar Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem – pa načinite na njemu otvor u pravcu neba, ali tako da ne bude ništa između njega i neba. Pa su oni tako učinili, te nam je pala obilna kiša, toliko da je trava ponikla i deve se ugojile, da su im se slabine ispunile salom. Zbog toga smo tu godinu nazvali ‘godinom masti.’“[77]

Ovo je tevessul njegovim – sallallahu alejhi ve sellem – mezarom, ali ne mezarom kao mezarom, nego zbog toga što je u njemu pohranjeno tijelo najčasnijeg stvorenja i miljenika Gospodara svjetova. Zbog toga je čitava okolina oko mezara postala počašćena.

Tahridž hadisa: Ebu Nu’man je Muhammed b. el-Fadl, s nadimkom „Arim“. Bio je učitelj imama Buharija. Hafiz u Et-Takribu kaže za njega da je pouzdan, povjerljiv, ali da se pred kraj života malo promijenio.

Ja kažem da mu to ne šteti, niti predstavlja prepreku u njegovom prenošenju hadisa, jer je imam Buhari prenio od njega u svome Sahihu, više od stotinu hadisa. Nakon što se umno poremetio, nije od njega više prenosio. Ova tvrdnja je Ed-Darekutnijeva, a niko te neće obavijestiti kao onaj koji zna.-

Ez-Zehebi je replicirao Ibn Hibbanu na njegovu tvrdnju da je Ebu Nu’man prenosio odbačene (munker) hadise, rekavši: “Ibn Hibban nije kadar da navede makar jedan munker hadis koji mu se pripisuje, pa šta onda priča!?”[78]

Kada je u pitanju Se’id b. Zejd, hafiz Ibn Hadžer u Et-Takribu tvrdi da je iskren, pouzdan, ali sklon fikcijama. Istu ocjenu je dao i Amru b. Maliku en-Nukriju.

Ulema kaže da, kada se o nekom raviji kaže da je iskren, pouzdan, ali sklon fikcijama, da se ipak radi o raviji koji je pouzdan, a ne nikako da se radi o nekome ko je slab ravija. Tako stoji u djelu Tedribu ‘r-ravi.[79]

Ebu ‘l-Dževza’ je Evs b. Abdullah er-Rib’i, koji spada u pouzdane prenosioce, od kojih su prenosili Buhari i Muslim.

Taj sened je, dakle, uredan (la be’se bihi). Štaviše, ja ga držim dobrim (džejjid). Učenjaci su već prihvatili više predanja mnogih ravija koji su na manjem rangu i koristili ih kao argumente.

Što se tiče hazreti Aiše i njenog gledišta o mezaru Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, neki učenjaci kažu da pomenuto predanje zastaje kod nje (mevkuf), a ona je sahabijka, a praksa ashaba nije argument. Odgovorit ću da, iako je to mišljenje jedne sahabijke – Aiše, radijallahu anha, ona je bila poznata po veličini svog znanja. Potom, to je uradila u Medini, među učenjacima iz reda ashaba. Iz ovog kazivanja nam je, kao dokaz, dovoljno to da je hazreti Aiša, majka vjernika, znala da je Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – nakon preseljenja još uvijek samilostan prema ummetu i da se za njega zagovara, te da će onome ko ga posjeti i zatraži šefat od njega i dobiti to, kao što je i učinila hazreti Aiša. To, dakle, nije put prema širku, kako o tome bruje oni koji druge optužuju za nevjerstvo i anatemišu ih. Hazreti Aiša i oni ashabi koji su uz nju pristali, dočim, nisu bili osobe koje nisu znale šta je to širk i šta njemu vodi.

Kazivanje, dakle, pobija takve i dokazuje da Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – brine o svom ummetu dok je u mezaru, i nakon preseljenja. Dokazano je i da majka vjernika, Aiša – radijallahu anha – rekla: „Bijah ulazila u kuću u kojoj počivaju Allahov Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – i moj babo, i tada bih skidala svoj hidžab, jer su to moj muž i moj babo. Ali, kada je pokopan hazreti Omer – tako mi Allaha – ja bih ulazila pokrivena, jer me bijah stid Omera.“[80]

Hazreti Aiša to nije radila badava. Naprotiv, ona je znala da Vjerovjesnik – sallallahu alejhi ve sellem – i njegova dva prijatelja znaju ko je kod njihovih mezara.

Vjerovjesnik – sallallahu alejhi ve sellem – se obratio Muazu – radijallahu anh – kada ga je poslao u Jemen: „Moguće je da ćeš u povratku proći pored mog mezara i moje džamije.“[81] Tako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio i Muaz je došao do njegova mezara plačući. Omer b. el-Hattab ga je posmatrao u tome stanju i počeo s njim da razgovara, kako to, od svog oca, prenosi Zejd b. Eslem:

„Omer, radijallahu anh, je izašao u džamiju i zatekao Muaza b. Džebela, radijallahu anh, kako kod mezara Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, plače. Omer ga upita:

Šta te rasplakalo?
Riječi koje sam čuo od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „I malo pretvaranja – rijaluka je širk.“
El-Hakim veli da je hadis sahih i da nema nikakvih skrivenih mahana u njemu.[82] Ez-Zehebi se slaže s njim, kazavši: „Hadis je sahih, bez ikakvih mahana.“

El-Munziri kaže: „Prenijeli su ga Ibn Madže, El-Bejheki i El-Hakim. Sahih je, bez ikakvih mahana, što potvrđujem.“[83]

Tevessul mezarom Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem – za vrijeme hilafeta hazreti Omera

Hafiz Ebu Bekr el-Bejheki kaže: „Obavijestili su nas Ebu Nasr b. Katade i Ebu Bekr el-Farisi da im je pričao Ebu Omer b. Matar, a njemu Ibrahim b. Ali ez-Zuheli, kojem je pripovijedao Jahja b. Jahja, a njemu Ebu Muavija od El-‘Ameša, kojem je prenio Ebu Salih od Malika, da je rekao: „Ljude je pogodila suša za vrijeme Omera b. el-Hattaba, pa je neki čovjek došao do mezara Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i obratio se: ‘Allahov Poslaniče, moli od Allaha za svoj ummet, jer propadoše!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je došao na san tome i rekao mu: ‘Odi do Omera i poselami ga od mene i kaži mu da će vam pasti kiša, i reci mu da bude požrtvovan u hizmetu ummetu.’ Čovjek je otišao do Omera i obavijestio ga. Omer je pripremio i rekao: ‘Gospodaru, ja sam uradio što je do mene.’“

Isnad ovog hadisa je sahih.[84]

Prenosi Ibn Ebi Šejbe i sa sahih isnadom bilježi: „Pričao nam je Ebu Muavija od El-‘Ameša, koji prenosi od Ebu Saliha es-Simana, a koji opet od Malikuddara – blagajnik Omera – da je rekao: „Za vrijeme Omerove vladavine je ljude pogodila suša. Tako je neki čovjek došao do Vjerovjesnikova – sallallahu alejhi ve sellem – mezara i obratio se: ‘Allahov Poslaniče, traži kišu za svoj ummet, jer oni propadoše.’ Tom je čovjeku došao Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – na san i rekao mu: ‘Otiđi do Omera.’“

Sejf je prenio u El-Futuhu da je ashab Bilal b. el-Haris el-Muzeni bio taj koji je imao pomenuto snoviđenje. Ibn Hadžer[85] napominje da je isnad hadisa sahih.[86]

Nijedan od imama koji su prenijeli hadis, niti ijedan poslije njih koji se bavio pisanjem knjiga o tome nije rekao da je taj postupak kufr i zabluda. Niti je ijedan učenjak kritikovao tekst i sadržaj (metn) hadisa. Predmetni hadis je Ibn Hadžer el-‘Askalani prenio i sened mu ocijenio sahihom. Njegovo mjesto u nauci, njegov ugled i pijetet među hafizima hadisa su toliko očiti, da nema potrebe za objašnjavanjem i detaljisanjem.

Tevessul nekim ko je u odsustvu

Kako su muslimani činili tevessul Vjerovjesnikom – sallallahu alejhi ve sellem – na dan Jemame?

Hafiz Ibn Kesir bilježi da je poklič muslimana u Bitki na Jemami bio: „Ja Muhammeda!“

Pripovijeda: „Halid b. Velid je izvršio takav napad, da ih je nadvladao, pa je stigao do brda na kojem se sakrio Musejlima. Halid je osmatrao kako će doći do njega i ubiti ga, pa se vratio i zastao između dva brežuljka i pozvao na dvoboj, rekavši: „Ja sam sin Velida, ja sam sin Amira i Zejda!“ Potom je Halid povikao: „Ja Muhammeda!“[87]

Tevessul Vjerovjesnikom – sallallahu alejhi ve sellem – u teškim situacijama i trenucima bolesti

Od El-Hejsema b. Hinsa se prenosi: „Bili smo kod Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, kad mu se noga ukoči i utrnu. Tada će mu neki čovjek: „Spomeni sebi najdražu osobu!“ Na to će Ibn Omer: „Ja Muhammed!“ Kad ono, kao da mu se noga oslobodi iz okova.“

Mudžahid je rekao: „Ukoči se noga nekom čovjeku koji je bio kod Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. Reče mu Ibn Abbas: ‘Spomeni sebi najdražiu osobu!’ Čovjek će na to: ‘Muhammed!’ Nakon toga ga popusti grč.“[88]

To bi bio tevessul u formi dozivanja.

Tevessul nekim drugim, mimo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem

Od ‘Utbe b. Gazvana se prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ako neko do vas zaluta s puta, ili mu bude potrebna pomoć, a bude u nekoj zemlji gdje nema nikoga bližnjeg, neka kaže: ‘Allahovi robovi, pomozite mi!’ Zaista Allah ima robove koje mi ne vidimo.“ A ovo je i iskustveno potvrđeno.[89]

Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista Allah ima meleke na Zemlji, mimo meleka čuvara, koji pišu svaki list koji opadne. Pa, ako nekoga od vas, u zemlji u kojoj nema nikoga svog, uhvati grč u nozi, neka poviče: ‘Pomozite mi, Allahovi robovi!’“[90]

Od Abdullaha b. Mes’uda, radijallahu anh, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ako bi nekome od vas pobjegla jahalica, dok je u nekoj nepoznatoj zemlji, neka poviče: ‘Allahovi robovi, zadržite je! Allahovi robovi, zadržite je!’ Allah ima na Zemlji pripravne robove koji će je zadržati.“[91]

I ovo je tevessul u formi dozivanja.

Došlo je u hadisu da bi Vjerovjesnik – sallallahu alejhi ve sellem – izgovarao nakon dva rekata sabahskog namaza: „Allahu moj, Gospodaru Džibrila, Israfila, Mikaila i vjerovjesnika Muhammeda, utičemo Ti se od Vatre.“

Imam En-Nevevi u El-Ezkaru kaže da pomenuto predanje bilježi Ibn es-Sunni. Hafiz En-Nevevi je, nakon tahridža hadisa, kazao da je hasen.[92]

Naglašavanje imena meleka se posmatra u smislu tevessula njima, pa kao da je rekao: „Ja se, Allahu moj, obraćam tebi preko meleka Džibrila…“

Ibn ‘Allan je ukazao na to u Šerhu, kazavši: „Tevessul Uzvišenom Allahu veličinom tih veličanstvenih meleka koji posjeduju sebi svojstven život, i koji imaju veliki uticaj na postizanje željenoga i dospijeća do onog za čim se žudi.“ Također je Ibn ‘Allan u Šerhu ‘l-ezkaru izjavio da je tevessul utemeljen, u komenatru hadisa: „Allahu moj, ja Te molim hakom onih koji Te mole…“ On veli: „Govori se o tevessulu predvodnicima u dobru, i to na jedan općenit način, kad se govori o onima koji Ga mole. Prvenstveno se tu radi o vjerovjesnicima i poslanicima.“[93]

Smisao hazreti Omerovog tevessula hazreti Abbasom

Imam El-Buhari u Es-Sahihu bilježi od Enesa – radijallahu anh – da bi Omer – radijallahu anh – kada bi bilo vrijeme suše, molio za kišu Abbasom b. Abdulmuttalibom. Tada bi učio: „Mi smo se bili Tebi obraćali preko našeg Vjerovjesnika, a sada se obraćamo Tebi preko amidže našeg Vjerovjesnika, pa nam daj kišu.“

Zubejr b. Bekkar u djelu El-Ensab, sa više predajnih nizova, i na mnogo opširniji način bilježi ovo predanje, a što ćemo ovdje rezimirati. Naime, Abdullah b. Omer kaže: „Omer b. el-Hattab je u ‘pješčanoj godini’ molio za kišu Abbasom, sinom Abdulmuttalibovim, a ta godina je tako nazvana, zbog toga što nije bilo dugo vremena kiše i što se pijesak toliko uskovitlavao i vio. Narodu se obratio sljedećim riječima: ‘Ljudi! Zaista je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, Abbasa posmatrao kao što sin posmatra oca. Ljudi, ugledajte se na Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u pogledu njegovog amidže Abbasa! Prihvatite ga kao sredstvom kojim ćete se umiliti Allahu! Dovi, Abbase!’ Tada je – Allah bio njime zadovoljan! – proučio sljedeću dovu: ‘Allahu moj, nijedna nevolja se nije dogodila, osim zbog naših grijeha, a nije otklonjena osim onda kada bismo se pokajali. Ljudi se preko mene usmjeravaju Tebi i obraćaju ti se, zbog moje veze s Vjerovjesnikom Tvojim. Mi smo ispružili ruke prema Tebi, iako smo griješni, pa se kajemo i počasti nas obilnom kišom. Allahu moj, napoj nas kišom, bereketom i položajem Poslanika kod Tebe i da amidža njegov bude dostojan počasti, zbog srodstva s njim!’ Tada su se na nebesima ukazali oblaci poput planina i kiša je padala sve dok zemlja nije oživjela, a i dok ljudi nisu živnuli. Ljudi su krenuli prema Abbasu i počeli ga dodirivati. Govorili su mu: ‘Zdravo bio, napajaoče dva hrama!’ Omer je tada kazao: ‘Ovo je sve zbog našeg umiljavanja Allahu i nastojanja da Mu se približimo i Abbasovog mjesta kod Njega.’ Tom je prilikom sin njegova brata, ‘Abbas b. ‘Utbe izrecitovao:

Zbog amidže mi Allah napoji Hidžaz i žitelje njegove

Dok je Omer molio bjelinom kose i brade njegove.“

Ibn Abdiberr kaže: „U nekim rivajetima stoji da su nebesa otvorila svoje otvore, a oblaci poput planina su naišli. Kiša je padala toliko, da su se doline i brdašca izjednačili. Zemlja je oživjela, a i ljudi su živnuli. Omer je tada rekao: ‘Ovo se – tako mi Allaha! – dogodilo samo zbog položaja Abbasa kod Njega.’“

Hassan b. Sabit je ispjevao:

Predvodnik je dovio, a nakon što je slijedila suša duga

Pa oblaci proliše kišu zbog ugleda Abbasa, Poslanikova amidže i druga

Koji bijaše rođeni brat Poslanikovu ocu i koji u ugledu naslijedi njega

Preko njega Allah oživi zemlju, koja ozelenje nakon što ju je satirala suša duga.

Fudajl b. Abbas b. ‘Utbe je ispjevao:

Zbog amidže mi Allah napoji Hidžaz i žitelje njegove

Dok je Omer molio bjelinom kose i brade njegove

Prilikom suše se obraćao Allahu preko Abbasa, a potom

Dovu po drugi put nije ni ponovio, kad bijahu počašćeni kišom velikom.

U jednoj verziji predanja stoji: „Ljudi su pristupili Abbasu i počeli ga dodirivati. Govorili su: ‘Zdravo bio, napajaoče dva hrama!’“ Ovako je navedeno u djelu El-Isti’ab Ibn Abdiberra, u poglavlju o životopisu Abbasa, radijallahu anh.

Hazreti Omerovo je bilo pravo da predvodi ljude u kišnoj dovi, ali je on odustao od toga u korist Abbasa – radijallahu anh – da on uči tu dovu, iz poštovanja prema Poslaniku – sallallahu alejhi ve sellem – i zbog toga što je cijenio njegovu porodicu, te zato što mu je ukazivao prednost nad samim sobom. Trudio se, što je moguće više da čini tevessul Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, te je podsticao ljude da se prihvate Abbasa, radijallahu anh, kao sredstvo približavanja i umiljavanja Allahu, dželle ša’nuhu. Hazreti Omer mu je dao prednost da uči dovu, kako bi ga postavio na mjesto Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – dok je još bio na životu. Abbas, radijallahu anh, je dovio za kišu na musalli gdje je i Poslanik, sallallahu ajehi ve sellem, dovio. Hazreti Omer je to uradio, iz velikog poštovanja prema njemu – sallallahu alejhi ve sellem – i kako bi istakao odabranost njegove porodice.

Hazreti Omer je to i istakao u dovi, kada je učio: „Allahumme inna kunna netevesselu ilejke binebijjina feteskajna. Ve inna netevesselu ilejke bi ‘ammi nebijjike feskina.“[94]

To ima značenje sljedeće: Obraćali smo Ti se njegovim – sallallahu alejhi ve sellem – izlaskom među svijet na musallu i njegovom dovom za njih i njegovim namazom u kojima ih je predvodio, pa sada kada je umro on – sallallahu alejhi ve sellem – ja na njegovo mjesto postavljam onog koji je od njegove porodice, a kako bi njegova dova bila prije primljena.

Kada je Abbas – radijallahu anh – učio dovu, pozivao se na Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – i činio tevessul: „Ljudi nastoje da zadobiju milost zbog mene i moje bliskosti s Tvojim Vjerovjesnikom, zbog moje rodbinske veze s njim, pa zato, Allahu moj, primi moju dovu, zbog Vjerovjesnika Svoga.“

Svakome ko ima oči je jasno da pitanje kišne dove nema veze sa pitanjem tevessula, koji je tema naše priče i oko čega postoje razilaženja, jer samo kazivanje jasno i očito upućuje na takav zaključak. Njih je pogodila suša i bili su u potrebi za kišnom dovom i namazom za kišu, a što zahtijeva imama koji će predvoditi namaz i dovu, te koji će voditi taj islamski ritual koji je ustanovio sam Vjerovjesnik – sallallahu alejhi ve sellem – dok je bio još na ovome svijetu i koji je predvodio, kao što je predvodio i namaze, džumu i hutbu, a što su obaveze kojima nisu zaduženi oni u berzahu, jer je s njih pala dužnost, zato što su u tom stanju zauzeti nečim većim od toga.

Ko je shvatio i razumio iz govora vođe vjernika, hazreti Omera da je on tevessul činio Abbasom, a ne Allahovim Poslanikom – sallallahu alejhi ve sellem – zato što je Abbas živ, a Poslanik – sallallahu alejhi ve sellem – mrtav, onda je moć percepcije i shvatanje umrlo kod te osobe, te ga je obuzela uobrazilja.

Takav pokazuje očito neznanje ili njemu poziva sa željom da njegovo mišljenje bude dominantno. Razlog zbog kojeg je Omer – radijallahu anh – činio tevessul Abbasom – radijallahu anh – počiva na njegovoj rodbinskoj vezi s Allahovim Poslanikom – sallallahu alejhi ve sellem – a kao što se i uočava iz njegovih riječi: „A sada ti se obraćamo preko amidže Tvoga Vjerovjesnika, pa nam podaj kišu!” On je time činio tevessul Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.

Sasvim je daleko od istine optužba onih koji zagovaraju dozvoljenost tevessula živim osobama, da su počinili širk oni muslimani koji čine tevessul mrtvima. Kada bi tevessul predstavljao širk, onda ne bi bio dozvoljen niti da se čini preko živog, a niti preko mrtvog. Zar pripisivanje nekoj osobi nekih božanskih osobina i vjerovanje da je ona dostojna da joj se ibadet čini, pa bilo da se radi o meleku, vjerovjesniku, ili evliji, ne predstavlja kufr i širk? Ovakvo što nije dozvoljeno ni dok je osoba na životu, a ni nakon njene smrti.

Jesi li čuo ikoga da tvrdi da je pripisivanje nekome božanskih osobina dozvoljeno dok je taj živ, a zabranjeno nakon njegove smrti? Ako si shvatio da činjenje tevessula preko nečega što je uvaženo i poštovano i usmjeravanje Uzvišenom Allahu preko toga, ne predstavlja iskazivanje ibadeta prema tome, ukoliko se to ne smatra gospodarem, kao što to smatraju idolopoklonici koji se klanjaju idolima. U slučaju da ne vjeruju u to i čine tevessul nečim što je naređeno, onda to predstavlja iskazivanje robovanja i ibadet Onome Koji je naredio to djelo.

Jedno interesantno kazivanje

Imam hafiz šejh Imaduddin b. Kesir je kazao sljedeće: „Skupina učenjaka spominju kazivanje, među kojima je i šejh Ebu Mensur es-Sabbag, koji ga navodi u svome djelu Eš-Šamil, o El-‘Utbiju koji veli: ‘Sjedio sam kod mezara Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – kada dođe neki beduin i reče: Es-selamu alejkum, Allahov Poslaniče! Čuo sam gdje Allah kaže: A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv. (En-Nisa’, 64) Došao sam tražeći oprosta za svoje grijehe i tražeći zagovorništvo kod mog Gospodara. Potom je izrecitovao:

O, ti najbolji čije je kosti zemlja prekrila

Pa od njih zamirisaše doline i brda

Život dajem za mezar koji nastanjuješ

U njemu su čednost, dobrota i plemenitost.

El-‘Utbi veli da je beduin zatim otišao, a da je njega svladao san. U snu je vidio Vjerovjesnika – sallallahu alejhi ve sellem – koji mu se obratio: „Sustigni onog beduina i obraduj ga da mu je Allah oprostio.“

Ovo kazivanje je prenio imam En-Nevevi u svome djelu El-Idah.“[95]

I hafiz Imaduddin b. Kesir bilježi ovo kazivanje u svom komentaru Kur’ana, prilikom komentarisanja ajeta: „A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.“[96]

I šejh Ebu Muhammed b. Kudame ga je zabilježio u El-Mugniju[97], kao i šejh Ebu ‘l-Feredž b. Kudame u djelu Eš-Šerhu ‘l-kebiru.[98] I šejh Mensur b. Junus el-Behuti je u svome djelu Kešfu ‘l-kina'[99] – a koje se smatra jednim od najpoznatijih djela hanbelijskog mezheba.

I imam El-Kurtubi, predvodnik mufessira, spomenuo je kazivanje u tefsiru, poznatom pod nazivom El-Džami’u li ahkami ‘l-Kur’an. On veli: „Prenosi Ebu Sadik od Alije: ‘Došao nam je neki beduin, treći dan nakon što pokopasmo Allahova Poslanika – sallallahu alejhi ve sellem – i baci se na njegov mezar te se posu po glavi pijeskom s mezara. Zatim reče: ‘Allahov Poslaniče, mi smo čuli tvoje riječi i od tebe smo prihvatili sve ono što si prenio od Allaha, a od toga su riječi: ‘A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.’[100] Ja sam sebi nanio zulum i došao sam da tražiš oprosta za mene.’ Iz mezara se začulo: ‘Već ti je oprošteno.’“[101]

Kazivanje El-‘Utbija i svih onih koji su ga prenijeli, svejedno da li je sahih ili da’if, obzirom na sened, može li predstavljati širk, ili kufr? Tj. da li bi svi oni prenijeli nešto što poziva u navedeno i što vodi idolopoklonstvu i obožavanju mezara?

Ako jesu, kako onda možemo da se pouzdamo u njihove knjige i da se na njih oslonimo?

Citirali smo stihove koje je beduin ispjevao, a prenio El-‘Utbi:

O, ti najbolji čije je kosti zemlja prekrila

Pa od njih zamirisaše doline i brda

Život dajem za mezar koji nastanjuješ

U njemu su čednost, dobrota i plemenitost.

Ovi su stihovi ispisani na stubu ispred mušebeka njegova – sallallahu alejhi ve sellem – mezara. Svako ih živ može vidjeti! Tu su stotinama godina. Čak su ostali tu i za vrijeme pokojnog kralja Abdulaziza, zatim kralja Su’uda, pa kralja Fejsala, i kralja Halida, Allah im se smilovao! I sada su tu, u vrijeme kralja Fahda, hizmećara oba harema, Allah ga čuvao! I tako će – Allahovom dozvolom – i dalje ostati, jer je odredio hizmećar dva hrama da sve što se nalazi u Poslanikovoj džamiji treba sačuvati, te da se ne smije uklanjati bilo kakva stvar, koja je tu odvajkada.

Siže poglavlja

Nema sumnje da Vjerovjesnik – sallallahu alejhi ve sellem – kod Allaha zauzima visok položaj i da uživa velik ugled. Koji dokazi, stoga, šerijatski i racionalni mogu osporiti tevessul Vjerovjesnikom – sallallahu alejhi ve sellem – a posebno ako su došli dokazi koji potvrđuju ispravnost tevessula njime i na dunjaluku i na ahiretu. Mi se, tokom tevessula, ne molimo nikome, osim Uzvišenom Allahu, niti dovu upućujemo nikome, osim Njemu. Mi Njega dozivamo, pozivajući se na ono što On voli, ma šta to bilo. Ponekad Ga molimo preko naših dobrih djela, jer ih voli, a ponekad preko nekoga koga On voli, od robova Svojih, a kako se to navodi u hadisu o tevessulu Adema – alejhisselam, a koji je prethodio. Isto se to navodi u hadisu o Fatimi, kćerci Esedovoj, Allah bio njome zadovoljan! Spomenuli smo i predanje Osmana b. Hunejfa – radijallahu anh – koje govori o tome. Nekad Ga dozivamo i Njegovim lijepim imenima, kao što se navodi u hadisu: „Molim Te, jer si Ti Allah.“, ili nekim Njegovim činima, ili sifatima. U jednom hadisu stoji: „Utječem se Tvojim zadovoljstvom od Tvoje srdžbe, i Tvojim oprostom od Tvoje kazne.“ Ali, tevessul nije samo ograničen na ovaj uski krug.

Ključ je u tome da je tevessul ispravan preko svega onoga što On voli; preko vjerovjesnika, evlija… To je nešto što je u potpunosti jasno onome ko ima zdrav i ispravan fitret. Tevessul ne osporava niti razum, a niti tradicija. Štaviše, dopušten je i prema logici i prema tradiciji. Kad se čini tevessul, tada se moli Allah, Jedan, Koji ortaka nema. Molba se ne upućuje niti vjerovjesnicima, niti evlijama, niti mrtvima, a niti živima.

„Reci: ‘Sve je od Allaha!’ Pa šta je tim ljudima?! – oni kao da ne razumiju ono što im se govori!“[102]

Ako je, dakle, tevessul djelima dopušten, pa preče je da bude Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on najčasnije i najbolje stvorenje! Allah njega, sallallahu alejhi ve sellem, više voli od svih dobrih djela i svega ostaloga. Kamo sreće da oni koji tevessul osporavaju to znaju. Tevessulom se ukazuje na to da Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pripada vrijednost kod Allaha, i osoba koja čini tevessul, to i namjerava. Onaj ko negira da njemu, sallallahu alejhi ve sellem, pripada vrijednost kod Allaha, taj je uznevjerovao.

Pitanje tevessula, dakle, upućuje nas na vrijednost onoga preko čega se čini kod Uzvišenog Allaha i Njegovu ljubav prema tome. Tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, je zbog njegovog ugleda koji uživa kod Allaha i zbog Allahove ljubavi prema njemu. Tevessul dobrim djelima je nešto oko čega se učenjaci slažu da je dopušteno, a u šta nema nikakve sumnje. Zašto, stoga, ne kažemo da svaki onaj koji čini tevessul vjerovjesnicima, dobrim i pobožnim robovima da, zapravo, čini tevessul njhovim djelima koja Allah voli, jer je već naveden hadis o mladićima iz pećine? Onaj koji čini tevessul dobrim robovima, on to čini, iz razloga što su oni dobri i pobožni. Poenta je u dobrim djelima, a tevessul preko njih je dopušten, oko čega je ulema saglasna.

Svi ti hadisi i predanja potvrđuju tevessul, i argumentuju ga. Ali, ako bi sad neko replicirao, kazavši da je to vezano za period dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio živ na dunjaluku, mi bismo mu dali sljedeći odgovor. Naime, za to specificiranje nema posebnih dokaza, jer ruh je trajan, a u njemu su smješteni osjet, percepcija i spoznaja.

Stav je ehli sunneta da umrli ima osjet, da čuje i da spoznaje, te da ima koristi od dobra koje se za njega uradi i da se tome raduje. Rastuži se kada se čini zlo. Ovako je sa svakim čovjekom. Tako je bilo i sa nevjernicima plemena Kurejiš, koji su bili bačeni u bunar na dan Bedra. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih je dozivao poimenice: „’Utbe! Šejbe! Rebia’!“ Upitan je kako ih može dozivati, kada su oni leševi. Tada im je odgovorio: ‘Ne čujete vi ništa bolje od njih, ali samo što oni ne mogu odgovoriti.’“

Ako to važi sa sve ljude, kako je tek s najboljim, najodabranijim i najčasnijim stvorenjem? Nema sumnje da je on, sallallahu alejhi ve sellem, najsavršenije percepcije i osjeta. Štaviše, u hadisu se izravno govori o tome da on čuje govor, selam i da na njega odvraća. Njemu se djela ummeta izlažu, pa Allahu zahvaljuje na dobrima, a oprosta traži za loša.

Vrijednost čovjeka, zapravo, i dolazi od toga što on poima, osjeća i spoznaje, a ne zbog same činjenice da mu je život podaren. Vidimo mnoge kojima je Allah uskratio te mogućnosti, pa od njih se ne može okoristiti. Štaviše, oni su poput mrtvaca, da Allah sačuva!

Neki od tih mrtvaca tvrde da Vjerovjesnik – sallallahu alejhi ve sellem – ne čuje, ne vidi, ne zna nas i da ne dovi Allahu za nas. Ima li veće drskosti od toga?! Ima li goreg neznanja, od ovog?! Da ne govorimo o lošem ponašanju i umanjivanju vrijednosti Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem! Mnogo je hadisa i predanja o tome da mrtvi čuju, osjećaju i poimaju, posve svejedno, da li se radilo o nevjerniku, ili vjerniku.

Ibn el-Kajjim u svome djelu Er-Ruh kaže: „Selef je jedinstven da je to tako, a predanja o tome su dosegla rang tevatura.“

Šejh Ibn Tejmijje je upitan o tome, pa je izdao fetvu koja podržava taj stav.[103]

Ako je situacija takva u pogledu običnih stvorenja, šta je onda sa običnim vjernicima i posebice s onim istaknutim po pobožnosti među njima? Da ne spominjemo prvaka svih pređašnjih i potonjih, našeg Sejjida Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem! Ovu temu ćemo obraditi u potpoglavlju „Život koji je karakterističan samo za Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem“, u zasebnome poglavlju: „Berzahski život je realan život.“

Neki učenjaci koji su dozvoljavali tevessul

Ovdje ćemo pomenuti imena najpoznatijih učenjaka koji su dozvoljavali tevessul, i velike imame i hafize Hadisa koji su prenijeli dokaze o tome:

Imam hafiz Ebu Abdullah el-Hakim: El-Mustedrek ‘ala es-sahihajn. Naveo je hadis o tevessulu Adema, alejhisselam, ocijenivši ga sahihom.
Imam hafiz Ebu Bekr el-Bejheki: Delailu ‘n-nubuvve. Naveo je hadis o tevessulu Adema, alejhisselam, i neke druge. On se obavezao da u tome djelu neće spominjati fabrikovane i izmišljene predaje – mevdu’ate.
Imam hafiz Dželaluddin es-Sujuti: El-Hasais el-kubra. Naveo je hadis o tevessulu Adema, alejhisselam.
Imam hafiz Ebu ‘l-Feredž el-Dževzi: El-Vefa. Spomeno isti, ali i neke druge hadise.
Imam hafiz El-Kadi ‘Ijad: Eš-Šifa fi et- ta’rif bi hukuk el-Mustafa. U poglavlju o posjeti Poslanikovom mezaru, kao i u poglavlju o odabranosti njegovoj je naveo mnogo tih predanja.
Imam šejh Nuruddin el-Kari, poznat kao Mulla Ali el-Kari je u svome komentaru prethodnog djela naveo takva predanja, na više mjesta.
Allame Ahmed Šihabuddin el-Hafadži: Nesim er-rijad, komentar na djelo Eš-Šifa, a u kojem je na više mjesta spominjao takva predanja.
Imam hafiz Šihabuddin el-Kastalani: El-Mevahib el-ledunijje. U prvom poglavlju knjige se dotiče tih predanja.
Allame šejh Muhammed Abdulbaki ez-Zurkani je u svome komentaru na prethodno djelo iznio takva predanja (I/44).
Imam šejhul-islam Ebu Zekerijja Jahja en-Nevevi: El-Idah. U šestome poglavlju navodi ta predanja (str. 498).
Allame Ibn Hadžer el-Hejsemi je na marginama djela El-Idah naveo ta predanja (str. 499).
Hafiz Šihabuddin Muhammed b. Muhammed b. el-Džezeri ed-Dimeški: ‘Uddetu el-hisn el-hasin, u poglavlju o dovi.
Allame imam Muhammed b. Ali eš-Ševkani: Tuhfetu ‘z-zakirin, str. 161.
Allame imam muhaddis Ali b. Abdilkafi es-Subki: Šifa es-sikam fi zijaret hajr el-enam
Hafiz Imaduddin b. Kesir u komentaru ajeta: „A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.“[104] Spomenuo je kazivanje o El-‘Utbiju i beduinu koji je došao u posjetu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sa namjerom da zatraži šefat. Nije oponirao kazivanju nimalo. Također je u El-Bidaje ve ‘n-nihaje (I/180) naveo hadis o tevessulu Adema, alejhisselam. U istome je djelu (I/91) naveo kazivanje o čovjeku koji je došao do mezara Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i činio tevessul njima. Rekao je da joj je isnad sahih.
Također je u El-Bidaji ve ‘n-nihaji (6/324) spomenuo da je ratni poklič muslimana na Jemami bio „Ja Muhammeda!“.

Imam hafiz Ibn Hadžer el-Askalani je naveo kazivanje o čovjeku koji je došao do Poslanikova mezara i činio tevessul njime. Sened tog kazivanja je ocijenio sahihom (Feth el-Bari, 2/495).
Imam mufessir Ebu Abdullah el-Kurtubi je prilikom komentarisanja riječi Uzvišenog Allaha: „A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i
da je milostiv.“[105], spomenuo neka od tih predanja.

Fusnote:

[1] El-Bekare, 186.

[2] El-Isra’, 110.

[3] Ili: Allahu moj, ja Ti činim tevessul preko Tvog vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. (op. prev.)

[4] El-Maide, 54.

[5] En-Nur, 16.

[6] El-Maide, 35.

[7] El-Hakim ga bilježi i ocjenjuje sahihom. Kaže da je taj hadis sahih, obzirom na njegov isnad, a što znači da ga je prihvatio kao sahih. To se shvata i iz sljedećih činjenica:

Prvo: Taj hadis spominje u djelu El-Mustedrek, a koje je uslovio time da će u njega unositi samo sahih hadise. Svi, dakle, od hadisa koji su spomenuti u tom djelu su sahih, prema njegovim uslovima. Prema tome, dozvoljeno je prenosiocu ovog hadisa da naglasi da je sahih, prema El-Hakimovoj ocjeni.

Drugo: Potvrđeno je u hadiskoj nauci da, kada jedan pouzdan hafiz hadisa donese ocjenu za neki sened da je sahih, onda je dozvoljeno da se to kaže i za sadržaj hadisa (metn), a kako ne bi došlo do diskrepancije između seneda i metna. El-‘Iraki je spjevao u El-Elfijji sljedeće stihove:

Ako je sened ocijenjen sahihom ili hasenom, a bez da je ocjena metna navedena

Ti prihvati da je i metn takav, ako je ocjena došla od znalca pouzdana

I ako ga nije ocijenio daifom, kritikujući ga.

Hafiz Es-Sujuti je u svojoj El-Elfijji kazao u stihu:

Ako je isnad od kritičara ocijenjen sahihom ili hasenom

A metn ne bude ocijenjen nikakvom ocjenom

A u metnu ne bude skrivenih mahana niti proturiječnosti

To ti govori da je i metn poput isnada isti.

U djelu Tal’atu ‘l-envar, Es-Sujuti je rekao: “Ako pouzdan kritičar kaže da je sened sahih ili hasen, onda hadis takvim i prihvati.”

Treće: Učenjaci, kao što su El-Kastalani, Ez-Zurkani, Es-Subki, koji su prenijeli hadis od El-Hakima kažu za taj hadis da ga je sahihom ocijenio El-Hakim. Takvu metodu koriste mnogi muhaddisi.

[8] Es-Sujuti je ovaj hadis naveo u tefsiru Ed-Durru ‘l-mensur, u djelu El-Hasaisu ‘n-nebevijje, te u knjizi Er-Rijadu ‘l-enika fi šerh esmai hajri ‘l-halika sallallahu alejhi ve sellem (str. 49). U ovom djelu veli: “El-Hakim je ovaj hadis zabilježio u El-Mustedreku, ocijenivši ga sahihom. El-Bejheki ga bilježi u Delailu ‘n-nubuvve i kaže da ga je prenio samo Abdurrahman i da je daif – slab prenosilac.” Ali, u El-Hasaisu bilježi drugi hadis (šahid) koji ga potvrđuje, a koji prenosi Ibn Abbas. Potom veli da ga je zabilježio El-Halkim i ocijenio kao sahih.

U djelu Menahilu ‘s-safa’, Es-Sujuti veli da je hadis daif, tj. hadis koji se prenosi od Ibn Omera. Kao zaključak kažemo i da je sahih i kod Es-Sujutija, zbog drugih hadisa koji se prenosi na istu temu (ševahid) i drugih predajnih nizova.

[9] Nakon što ga je naveo, napomenuo je da se samo prenosi od Abdurrahmana b. Zejda, koji je slab prenosilac. Mi nismo prenijeli njegov doslovni govor o tome. Zadovoljili smo se zaključkom kojeg je kasnije naveo i gdje je spomenuo razilaženja glede ocjene hadisa. Sustegnuli smo se od svega što je rečeno i sačuvao se od lošeg mišljenja o nekim prenosiocima, a koje se možda dogodilo prilikom prenošenja.

[10] El-Kastalani ga je na više mjesta u djelu El-Mevahib ocijenio sahihom (2/392, izd.: Daru ‘l-kutubi ‘l-‘ilmijje). Mnogi su načinili grešku, kazavši da ga on nije ocijenio sahihom. Ez-Zurkani ga opet ocjenjuje sahihom u djelu Šerhu ‘l-Mevahib, i to zbog više razloga. Naprimjer, kada prenosi riječi imama Malika kada ga je Ebu Džafer upitao da li se prilikom dove može okrenuti prema mezaru Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu je odgovorio: „Ne zakreći glavu od mezara, jer je onaj u mezaru tvoja vesila, i bio je vesila tvome ocu Ademu.“ Ez-Zurkani veli da je to predanje zabilježio i El-Kadi Ijad u Eš-Šifa’u sa isnadom koji je dobar (la be’se bihi). Štaviše, rekao je da je sahih (8/314). Ez-Zurkanijeva tvrdnja se odnosi na hadis u kojem se spominje tevessul Adema, alejhisselam.

Pogledaj šta Ez-Zurkani također kaže za predanje Ibn Abbasa koje je mu’allek, a koje je jaka potvrda navedenom predanju. Naime, on veli da ga je El-Hakim ocijenio sahihom, te da su Es-Subki (Šifau ‘s-sikam), El-Belkini (El-Fetava) to potvrdili i nisu iznosili svoja mišljenja. Tako se taj hadis proglašava merfuom. (1/44).

Ima još izjava koje podupiru pomenuti stav. Prvenstvenmo je to stav Ez-Zurkanija kojeg je iznio u svojim djelima i kojem poziva.

[11] El-Hejsemi, Medžme’u ‘z-zevaid, 8/253.

[12] Bilježi ga El-Hakim u El-Mustedreku (2/615). Kaže da je sahih, obzirom na sened. Sahihom ga ocjenjuje I šejhul-islam El-Belkini u svojim fetvama. Citira ga i šejh Ibnu ‘l-Dževzi na početku djela El-Vefa. Prenosi ga i Ibn Kesir (El-Bidaje, 1/81).

[13] Ibn Tejmijje, El-Fetava, 2/150.

[14] Neki proturiječe ovome i poriču vjerodostojnost ovoga što očito i jasno ističe Ibn Tejmijje. Tvrde da je Ibn Tejmijje rekao da je taj hadis mevdu’. To je i moguće da bude tačno, ali je Ibn Tejmijje na tome mjestu citirao dva hadisa kojima je popratio i protumačio hadise koji su sahih. Njima je argumentovao i dodatno osnažio svoj govor, a što je i očito. Je li to šejhul-islam previdio i nije znao, on koji je stručni muhaddis i poznavalac hadiske nauke, da se neosnovani ili mevdu’ hadis ne može koristiti kao argument kojim se ojačava neki drugi hadis? Nije čak dozvoljeno da se njima koristi ni prilikom komentarisanja hadisa, ili kao mutabe’a (hadis kojeg prenosi jedan prenosilac, za koji se ustanovi da ga prenosi još koji prenosilac), ili kao šahid (hadis koji je prenesen od drugog ashaba, a koji tekstom i smislom ili, pak, samo smislom liči hadisu za koji se mislilo da ga je prenio samo jedan ashab), pa čak i da ga navede sa senedom. To Ibn Tejmijje nije znao? Slavljen neka si Bože, to bi bila potvora očita!

Neki su počeli da na neosnovan i nategnut način prokomentarišu navedeno, a od čega se susteže pošten i čestit tragaoc za znanjem. Istina je zapravo da je hadis koji je upotrijebljen na bilo kojem mjestu ili u bilo kojoj prilici, a kojim se pojačava neki drugi hadis, upotrebljiv i dobar (salih), i da nije munker. U slučaju da na drugom mjestu kaže da je taj hadis mevdu’, onda to znači kontradikciju, ili to da je promijenio mišljenje. Ako je riječ o kontradikciji, onda su obje tvrdnje odbačene, a ako je posrijedi promjena mišljenja, onda nijedno od ta dva mišljenja ne mogu biti preferirajuća jedno nad drugim, jer se ne zna koje je mišljenje od ta dva anulirano.

Ono što nas ovdje zanima jeste da se iz govora Ibn Tejmijje jasno nazire da je on prihvatio taj hadis kao sahih, a što je sasvim jasno. A ako se bude smatralo da je i dalje ostalo nejasno, onda treba potražiti odgovor na to.

[15] Lukman, 20.

[16] Ibrahim, 32-34.

[17] Ibn Tejmijje, El-Fetava, tom XI, str. 96.

[18] “Allahu moj, molim Te ugledom Muhammeda, Tvojega roba i time što je on najčasniji kod Tebe da mi oprostiš moju pogrešku.

[19] Es-Sujuti, Ed-Durru ‘l-mensur, 1/60. Muhammed b. Ali b. el-Husejn je Ebu Džafer el-Bakir, koji je bio jedan od čestitih i pouzdanih tabi’ina i njihovih prvaka. Od njega su bilježili autori šest najpoznatijih hadiskih zbirki, a on je prenosio od Džabira, Ebu Se’ida, Ibn Omera, i drugih, Allah ih sve nagradio!

[20] Bilježi et-Taberani u El-Evsatu. El-Hejsemi veli da mu sened hasen (Medžeme’u ‘z-zevaid, 10/69).

[21] El-Kastalani, El-Mevahibu ‘l-ledunijje, 2/150.

[22] Ibn Tejmijje, El-Fetava, 2/150.

[23] Šerhu ‘l-Mevahib, I/62.

[24] El-Bekara, 89.

[25] El-Kurtubi, El-Džami’u li ahkami ‘l-Kur’an, II/26-27.

Pomenuti stav Ibn Abbasa, radijallahu anh, je poznat i raširen brojnim knjigama tefsira. Mnogi imami u tefsiru, kao što su Ibn Ebi Hatim, Et-Taberi, El-Begavi, El-Alusi, Eš-Ševkani su ga prenijeli od pouzdanih učenjaka hadisa. Prenosi ga i Ibn Kesir u El-Bidaji, bez ikakvih zamjerki. Ovo je predanje prihvatljivo u tefsiru i prilikom pojašnjavanja povoda objave, a posebno jer ga je prenio El-Bejheki u Delailu ‘n-nubuvve. A on ne prenosi apokrifna predanja u tom djelu, kako smo ranije i naglasili.

[26] “Allahu moj, ja Te molim i obraćam Ti se vjerovjesnikom Tvojim Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, Vjerovjesnikom milosti. Muhammede, ja se preko tebe obraćam Gospodaru tvome po pitanju ove moje potrebe, pa mi je ispuni. Allahu moj, primi njegov zagovor za mene i zbog njega mi primi obraćanje.”

[27] El-Mustedrek, 1/519.

[28] El-Munziri, Et-Tergib ve ‘t-terhib (I/474). Bilježi ga u poglavlju o nafilama, u potpoglavlju gdje su hadisi kojima se podstiče na obavljanje namaza u slučaju potrebe (hadže namaz).

[29] “Allahu moj, ja Te molim i obraćam Ti se vjerovjesnikom Tvojim Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, Vjerovjesnikom milosti. Muhammede, ja se preko tebe obraćam Gospodaru mome da mi okonča potrebu moju.”

[30] El-Munziri, Et-Tergib ve ‘t-terhib, 1/476; El-Hejsemi, Medžme’u ‘z-zevaid, 2/279.

[31] Ibn Tejmijje, Kai’da dželila fi ‘t-tevessul ve ‘l-vesila, str. 98.

[32] Hafiz el-Munziri u Et-Tergib ve ‘t-terhib veli: “Et-Taberani je, nakon navođenja svih puteva hadisa, utvrdio da je hadis sahih. Ovaj stav Et-Taberanija upućuje na jasan način da su svi putevi, ili predajni nizovi kojima je hadis prenešen sahih, također. Od tih predajnih nizova jeste i događaj s Osmanom b. Hunejfom, koji je isto tako sahih kod njega, bez da je nešto o tome izrekao. Ravija koji prenosi hadis i taj događaj je jedna te ista osoba, a to je Osman b. Hunejf. El-Hakim je ocijenio taj događaj kao sahih i kazao da ima potvrdu u predanju Šebiba b. Seida, koji prenosi od Revha b. el-Kasima, s nekim dodacima u metnu / tekstu i isnadu / lancu prenosilaca. Ovdje se preferira predanje Šebiba, jer je on pouzdan i povjerljiv. Tako stoji i u El-Mustedreku (I/526). “

Ez-Zehebi se nije suprotstavio ničemu od navedenog, a to znači njegovu potvrdu. Neki učenjaci su napisali poseban traktat o predmetnom hadisu u kojem su sabrali njegove predajne nizove. Traktat je nasloveljen: El-Menaru ‘l-munif fi hadis ‘Usman b. Hunejf.

[33] “Allah, Allah, Allah je moj Gospodar, i ništa Mu ravnim ne smatram. Allahu moj, ja se Tebi obraćam preko Tvoga vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Vjerovjesnika milosti. Muhammede, ja se preko tebe obraćam Tvome i mome Gospodaru da mi se smiluje i mome stanju u kojem sam.”

[34] Ka’ida dželila, str. 91.

[35] El-Maide, 35.

[36] El-Ahzab, 69.

[37] Alu Imran, 45.

[38] “Allahu moj, oprosti Aiši sve grijehe koje je počinila i koje će počiniti, kako one tajne, tako i one javne.”

[39] Bilježi El-Bezzar. Prenosioci ovog hadisa su vjerodostojni, osim Ahmeda bin Mensura er-Remadija, koji nije prenosilac sahih hadisa, ali je pouzdan. V. Medžme’u ‘z-zeva’id, IX/243.

[40] Prenosi ga Hafiz Ismail el-Kadi u djelu Fadlu ‘s-salati ale ‘n-Nebijj, sallallahu alejhi ve sellem. El-Hejsemi ga spominje u El-Hejsemi u Medžme’u ‘z-zeva’id (9/24), s opaskom da je sahih i da ga bilježe El-Bezzar i da su njegovi prenosici, prenosioci koji prenose vjerodostojna, sahih predanja.

[41] Prenosi ga Ebu Davud od Ebu Hurejre, radijallahu anh. Imam En-Nevevi kaže da mu je predajni niz sahih.

[42] “Allahu moj, ja Te molim i obraćam Ti se preko Tvoga vjerovjesnika Muhammeda, vjerovjesnika milosti. Muhammede, Allahov poslaniče, ja se preko tebe obraćam svome Gospodaru u pogledu moje potrebe, da mi je okonča. Allahu moj, učini ga zagovornikom za mene.”

[43] Ibn Tejmijje, El-Fetava, 3/276.

[44] “Allahu moj, ja Te molim i obraćam Ti se preko Tvoga vjerovjesnika Muhammeda. Muhammede, ja putem tebe tražim šefat, da mi se vrati vid. Moj Allahu, primi šefat Svog Vjerovjesnika za mene.”

[45] Ibn Tejmijje, El-Fetava, 1/105.

[46] Ibn Tejmijje, El-Fetava, 1/140.

[47] Napomena Eš-Ševkanija.

[48] Ez-Zumer, 3.

[49] El-Džinn, 18.

[50] Er-Ra’d, 14.

[51] El-Džinn, 18.

[52] Er-Ra’d, 14.

[53]Al-Infitar, 17-19.

[54] Alu Imran, 128.

[55] Junus, 49.

[56] Eš-Šu’ara, 214.

[57] Ovdje se završavaju Eš-Ševkanijeve riječi.

[58] Eš-Šejh el-imam Muhammed b. Abdulvehhab, Medžmu’atu ‘l-muellifat, Džami’at el-imam Muhammed b. Su’ud al-islamijjetu, tom III, str. 68.

[59] En-Nur, 16.

[60] Vidi: “Er-Risaletu ‘l-ula ve ‘l-hadijete ‘ašrete”, Reisail šejh Muhammed b. Abdulvehhab, 5/12, 64.

[61] El-Bekara, 248.

[62] Ibn Kesir, El-Bidaje ve ‘n-nihaje, 2/5.

[63] Ibn Kesir, El-Bidaje ve ‘n-nihaje, 2/8.

[64] Ibn Kesir, Et-Tefsir, 1/313.

[65] El-Kurtubi, El-Džami’u li ahkami ‘l-Kur’an, 3/247.

[66] Prenosi ga Et-Taberani u El-Kebiru i El-Evsatu. Tako stoji u Medžme’u ‘z-zevaid (9/257).

[67] Iz navedenih riječi se da proizvesti zaključak da je El-Hejsemi hadis ocijenio sahihom. Revha b. Salaha su pouzdanim ocijenili Ebu Hatim i Ibn Hibban. Ez-Zehebi veli: “Kada Ebu Hatim nekog ocijeni kao pouzdanog, onda ti sustegni jezik od tog.” Ovaj stav Ez-Zehebija se navodi u traktatu koji je za štampu priredio šejh Abdulfettah Ebu Gudde, pod naslovom Zikru men ju’temedu kavluhu fi ‘l-džerhi ve ‘t-ta’dil. Nema nikakvih kontradikcija u predaji El-Hejsemija, već je kontradikcija kod onih koji ga kritikuju.

[68] Ithafu ‘l-ezkija’, str. 20.

[69] “Allahu moj, molim te pravom / hakom koje kod Tebe imaju oni koji traže. Molim Te i hakom ovog mog hoda, jer nisam izašao kako bih se pokazivao. Izašao sam, kako bih se sačuvao Tvoje srdžbe i kako bih postigao Tvoje zadovoljstvo. Molim Te, stoga, da me zaštitiš od vatre i da mi grijehe oprostiš, jer niko grijehe ne može oprostiti, osim Tebe.”

[70] El-Munziri, Et-Tergib ve ‘t-terhib, 2/458.

[71] Ibn Hadžer, Netaidžu ‘l-efkar, I/272.

[72] El-‘Iraki, El-Mugni, I/323.

[73] El-Busajri, Misbah ez-zudžadže, 1/98.

[74] Ed-Dimjati, Et-Metdžeru ‘r-rabih, str. 471.

[75] El-Bekare, 61.

[76] El-Hadždž, 46.

[77] Ed-Darimi, Es-Sunen, 1/43.

[78] Mizanu ‘l-i’tidal, 4/8.

[79] Djelo imama Es-Sujutija. (nap. prev.)

[80] Bilježi Ahmed, a hafiz El-Hejsemi veli da su mu prenosioci, prenosioci od kojih se prenose sahih predanja. (V. Medžme’u ‘z-zevaid, 7/26) Isto tako ga bilježi i El-Hakim (IV/7), napominjući da je sahih, prema uvjetima Buharije i Muslima. Ez-Zehebi mu nije proturiječio u tome.

[81] Bilježe Ahmed i Et-Taberani. Svi su prenosioci pouzdani, izuzevši Jezida b. Kutajba, koji nije slušao od Muaza. V. Medžme’u’z-zevaid, 10/55.

[82] El-Hakim, El-Mustedrek, ¼.

[83] Et-Tergib ve ‘t-terhib, I/68.

[84] Ovako je kazao hafiz Ibn Kesir u djelu El-Bidaje (VII/91), naglasivši da se to desilo osamnaeste godine po Hidžri.

[85] Fethu ‘l-Bari, 2/415.

[86] Riječi Ibn Hadžer da mu je isnad sahih. No, neki kažu da je to laž, ili da Ibn Hadžer nije sahihom ocijenio taj sened. Te osobe koje, bez imalo edeba, oponiraju Ibn Hadžeru, ne prihvataju njegove riječi iz Fetha. Ibn Hadžer je ocijenio predanje sahihom kada kaže da ga Ibn Ebi Šejbe prenosi kao sahih. Potom Sejf u Futuhu kaže da je Bilal b. el-Haris, jedan od ashaba, vidio taj san, te da je kazivanje jedinstveno i da je sened jedan.

[87] Ibn Kesir, El-Bidaje ve ‘n-nihaje, 6/324.

Taj uzvik: “Ja Muhammeda!” su osporili neki, tvrdeći da se principi tevhida i akaida ne uzimaju iz historije, a što je pogreška, jer je već šejh Muhammed b. Abdulvehhab u svojim fetvama rekao da pitanje tevessula nije pitanje akaida, nego fikha.

[88] Šejh Ibn Tejmijje, El-Kelimu ‘t-tajjib, četrdeset i sedmo poglavlje, str. 165.

[89] Bilježi ga Et-Taberani, a njegovi prenosioci su pouzdani, uprkos slabosti nekih od njih. Jedino što Jezid b. Ali nije vidio ‘Utbeta.

[90] Bilježi Et-Taberani, a prenosioci su mu pouzdani.

[91] Bilježe Ebu Ja’la i Et-Taberani, s tim što potonji dodaje i: “(…) koji će je za vas zadržati.” U senedu ima i Ma’ruf b. Hassan koji je da’if. V. Medžme’u ‘z-zevaid, 10/132.

[92] Ibn ‘Allan, Šarh al-azkar, II/139.

[93] Ibn ‘Allan, Šarh al-azkar, II/139.

[94] “Allahu moj, mi smo Ti se obraćali preko Tvoga Vjerovjesnika, pa si nam davao kišu. A sada ti se obraćamo preko amidže Tvoga Vjerovjesnika, pa nam podaj kišu!”

[95] El-Idah, str. 497.

[96] En-Nisa’, 64.

[97] El-Mugni, 3/556.

[98] Eš Šerh el-kebir, 3/495.

[99] Kešfu ‘l-kina’, 5/30.

[100] En-Nisa’, 64.

[101] El-Džami’u li ahkami ‘l-Kur’an, 5/265.

[102] En-Nisa’, 78.

[103] Ibn Tejmijje, El-Fetava, 24/331, 362.

[104] En-Nisa’, 64.

[105] En-Nisa’, 64.

Da li znaš za kakvim ljudima je najveća nestašica? Ako tražiš učače, doktore ili poznavaoce šerijatskog prava, naći ćeš ih puno. Ali ako budeš tražio onoga koji bi te ka Allahu, dželle šanuhu, uputio, i mahanama tvog nefsa te podučio, nećeš naći osim vrlo malo. Pa ako ti se posreći i nađeš ga, zgrabi ga s obije tvoje ruke i ne ispuštaj ga. Ibn Ataullah Iskender, k.s.

Ako se i vi želite upoznati sa jednim ovakvim muršidom možete nam se obratiti porukom na Messenger ili na kontakt podatke na ovom linku: Kontakt

Muršid, duhovni vodič, igra neizmjerno važnu ulogu u duhovnom rastu i svaki musliman bi trebao da slijedi jednog ispravnog muršida čije djelovanje je u potpunosti u skladu sa Kur’anom i sunnetom.
Preporučujemo vam da pročitate ove tekstove da naučite o važnosti muršida: Zašto nam treba muršid? i Šta je to posao muršida?

Pozivamo vas na naše sohbete i druženja, prisustvovanje sohbetima i druženje nije uvjetovano vezivanjem za muršida – svi imaju pravo prisustvovati i sudjelovati u aktivnostima! Svi ste dobrodošli.

Detaljnije o duhovnom odgoju i tesavvufu pročitajte na linku: Pojava tesavvufa kao sistema.

Detaljnije o Menzilu i našim muršidima saznajte na ovim linkovima: O Menzilu, Biografija, savjeti i mudrosti Gavs-i sanija k.s. i Muršid, iršad i Menzil

Više o vezanju za muršida možete pročitati na ovom linku: Intisab – vezanje za potpunog muršida

Više i detaljnije o tesavvufu možete pročitati na ovim likovima:

• Šta je tesavvuf?
• Pojava tesavvufa kao sistema
• Tesavvuf u današnjem vremenu
• Aktuelna pitanja u pogledu na tesavvuf
• Tesavvuf – put Kur’ana i Sunneta
• Tema broja: Šta je tesavvuf?  

Više o tome šta je tesavvuf i ostalim tesavvufskim temama možete pročitati i u knjizi Duhovni odgoj u Islamu gdje možete online pročitati većinu tekstova.